Subotom predstavljamo autorski projekt iz sfere arhitekture, dizajna interijera, privremenih prostornih struktura i oblikovanja javnih prostora 

Danas predstavljamo projekt Tržnice i ribarnice u Vodicama, čiji je autor Dinko Peračić. Projekt je na nedavno održanim Piranskim dnevima arhitekture osvojio međunarodnu nagraduPiranesi Award (link) te je na 50. Zagrebačkom salonu arhitekture nagrađen jednom od 6 jednakovrijednih nagrada Salona (link)

Autor: Dinko Peračić
Projektant suradnik: Ivan Begonja
Suradnici: Miranda Veljačić, Viktor Perić, Duje Štambuk
Projekt konstrukcije: Kuzmanić & Šimunović projekt d.o.o.
Elektroinstalacije: Elektro klima projekt d.o.o.
Investitor: Grad Vodice i komunalno poduzeće Leć d.o.o.
Izvođači: Minigradnja d.o.o., Drvene konstrukcije d.o.o., Belina d.o.o., Marinexpert d.o.o., Stolarija Gojanović 1969. G. d.o.o
Lokacija: Vodice
Projekt – izgradnja: 2011. – 2015.
Fotografije: Damir Žižić

O projektu:
Vodice su primarno turistički grad nastao uglavnom slabo kontroliranim širenjem turističke infrastrukture i sadržaja. U situaciji gdje je gotovo sav raspoloživi prostor privatan i izgrađen, gradske vlasti nastoje pronaći načine da podignu razinu kvalitete javnog prostora i javnih usluga. Projekt uređenja tržnice započeo je kao uređenje pješačke i trgovačke ulice s nišom za zelenu tržnicu i ribarnicu. Novi krov postavljen je na način da pomiri i uredi neujednačene i dijelom devastirane volumene starog trgovačkog centra. Prvo, usvojeno rješenje, do realizacije je reducirano i mijenjano kroz više intervencija susjeda i drugih okolnosti koje su odredile konačne sadržaje i gabarite nove tržnice. Rezultirajuća gradnja i uređenje pokazuju moguće dosege javne uprave da unaprijedi javni prostor u superprivatnom okruženju.

Odabranim materijalima i rješenjima pomakle su se granice uobičajene gradnje u lokalnom kontekstu Vodica. Bijeli vidljivi betoni, betonski brušeni pod s ugrađenim instalacijama koji je ujedno temeljna ploča, robotski rezana drvena lamelirana građa i hi-tech samoperiva teflonska membrana dokazuju da ih je moguće izvesti u krajevima koji su izgubili ili nisu razvijali svoje napredne tehnologije i prepustili se industriji turizma.

Konačna i ovakva izvedba projekta tržnice u Vodicama nije samo interpolacija u prostor nego i u društvene odnose. Zahvaljujući upravi komunalnog poduzeća koje ju vodi, uređenje tržnice značilo je ujedno i uređenje odnosa među ljudima koji ju koriste. Vlasnici susjednih poslovnih prostora, zakupci na štandovima, penzioneri koji se ujutro ukupe na tržnici uz izgrađenu tržnicu dobili su i svoje mjesto u tom kontekstu. Tržnica je kroz nepunih godinu dana postala nezaobilazno mjesto u Vodicama.

U superprivatnom turističkom teritoriju  trendovi nisu na strani dobre suvremene arhitekture, ali ova količina gradnje za turizam sigurno nudi  prilike da se ona stvori.  Autor ističe kako su arhitekti uglavnom do sada davali odgovore na već postavljena pitanja te da su do sada bili previše komodni da postave svoja pitanja za turističku arhitekturu. Tržnica u Vodicama pokušava otvoriti neka od tih pitanja: što je novi identitet turističkog mjesta,  koliko je za turizam važan da uredimo javni i zajednički prostor, koliko je to važno za podizanje kvalitete destinacije, kako možemo revitalizirati prostore potrošene tranzicijom i slično. Peračić naglašava kako ovakav projekt u nekom sređenom gradu ne bi imao previše smisla, možda bi ostao samo kao “lijep” i u najboljem slučaju ukloplkjen, i ništa više od toga, dok u urbanističkom neredu Vodica on ima sasvim drugačije značenje, on je tu strano tijelo, za autora više kao lijek, a manje kao eksces.

Fotografije:Damir Žižić

Kategorija PROJEKTIRANJE otvorena je za prijave vaših projekata iz sfera arhitekture, uređenja interijera, javnih prostora i privremenih prostornih struktura, a vaše radove primamo na naš mail submit@vizkultura.hr.

*Portal Vizkultura.hr i objave pod temom“Vizualne umjetnosti u medijima” sufinancirane su sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Tržnica i ribarnica u Vodicama appeared first on vizkultura.hr.

Subotom predstavljamo autorski projekt iz sfere arhitekture, dizajna interijera, privremenih prostornih struktura i oblikovanja javnih prostora 

Iva Letilović i Igor Pedišić – Kuća za odmor na Silbi

Projekt: Kuća za odmor
Autori: Iva Letilović i Igor Pedišić
Suradnici: Špiro Grubišić i Nikola Mikulić
Godina projektiranja: 2014.
Godina dovršetka gradnje: 2015.
Površina lokacije: 200 m2
Ukupna tlocrtna površina: 120 m2
Lokacija: Otok Silba
Izvođač: Obrt Jacić
Fotograf: Miljenko Bernfest

O projektu:
Prije četiri godine Iva Letilović i Igor Pedišić za projekt 5 kućica minimalnih dimenzija od 1×1,5 metara, smještenih u dvorištu obiteljske kuće na Silbi, bili su nominirani za nagradu Udruženja hrvatskih arhitekata «Drago Galić» za najuspješnije arhitektonsko dostignuće na području stambene arhitekture. Nagradu UHA-e nisu osvojili no projekt je u stručnim krugovima ostao zapamćen kao bazično rješenje bazičnih potreba artikulirano u odmjerenu i suvremenu arhitekturu. Pet kućica sadržajno je ‘opsluživalo’ objekt u čijem su dvorištu nastale te su autori u njima smjestili sve sadržaje potrebne za funkcioniranje kuće, bazičnu infrastrukturu koja ima ‘nereprezentativan’ karakter. To su roštilj, sanitarni čvor, tuš, spremište za alat te prostor za hidrofor, perilicu za rublje i bojler.

Kako arhitekti navode opisujući ovaj projekt, u međuvremenu je stara kuća uz koje su tada nove kućice nastala, utilitarno namijenjena isključivo spavanju, do te mjere dotrajala da je postala neupotrebljiva, čak i za ljetno korištenje pa i za rekonstrukciju. Iz tih je razloga nastala sasvim nova kuća.

Projekt nove kuće u potpunosti poštuje tlocrtne gabarite svoje prethodnice, te slijedi i obrise njezinog volumena. Jedina intervencija u nekadašnje gabarite jest utiskivanje u krov novog elementa, tradicionalnog silbenjanskog luminara koji je u ovom slučaju reinterpretiran, hipertrofiran i preoblikovan, ali poput nekadašnjih luminara i ovaj pogledom želi uloviti komadić mora.

U prizemlju, staklena stijena dijeli unutrašnji prostor kuće od vanjskog prostora dvora. Unutrašnji prostor prizemlja proširenje je dvora, natkriveni vanjski prostor. Na katu i u luminaru krovne etaže smještene su spavaće sobe.

Unutrašnjost kuće projektirana je na open plan principima uz naglasak na vertikalno povezivanje prostora, uz korištenje bazičnih oblikovnih elemenata.

Konstruktivni beton zidova i krova ostao je vidljiv jer kao materijal vremenom stari i sve je više nalik susjednom žbukanom zidu s ispranom bojom nanešenom pred jedno stoljeće.

Kategorija PROJEKTIRANJE otvorena je za prijave vaših projekata iz sfera arhitekture, uređenja interijera, javnih prostora i privremenih prostornih struktura, a vaše radove primamo na naš mail submit@vizkultura.hr.

*Portal Vizkultura.hr i objave pod temom“Vizualne umjetnosti u medijima” sufinancirane su sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Kuća za odmor na Silbi appeared first on vizkultura.hr.

Građevinski fakultet u Osijek objavio je rezultate Natječaja za idejno rješenje zgrade studentskog paviljona na sveučilišnom kampusu u Osijeku. Predmet natječaja je bila izrada idejnih urbanističko-arhitektonskih rješenja za realizaciju studentskog paviljona u zapadnom dijelu osječkog kampusa te se provodio na hrvatskom jeziku.

Raspisivač / investitor natječaja je Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, a provoditelj natječaja je Građevinski fakultet Osijek.

Natječaj se proveo kao postupak koji prethodi postupku sklapanja ugovora o javnim uslugama za izradu projektno-tehničke dokumentacije u dogovoru s Naručiteljem. Pravo sudjelovanja imale su sve stručne fizičke ili pravne osobe bez obzira na mjesto sjedišta/prebivališta. Uvjet stručnosti je bio zadovoljen ako je najmanje jedan autor natječajnog rada ovlašteni arhitekt upisan u imenik ovlaštenih arhitekata Hrvatske komore arhitekata.

Ocjenjivački sud djelovao je u sastavu:
izv.prof.dr.sc. Željko Koški, dipl.inž.arh., predsjednik Ocjenjivačkog suda
prof.dr.sc. Željko Turkalj, dipl.oec., rektor Sveučilišta J.J. Strossmayera u Osijeku
prof.dr.sc. Damir Markulak, dipl.inž.građ., prorektor Sveučilišta J.J. Strossmayera u Osijeku
Željka Jurković, dipl.inž.arh.
Željko Andraši, dipl.inž.arh.

Zamjenik člana:
Bruno Andrašić, dipl.inž.arh.

Pored formalnih kriterija, Ocjenjivački sud je ocjenjivao 34 pristigla rada temeljem sljedećih osnovnih kriterija: ispunjavanje programskog zadatka (broj smještajnih jedinica, parterno uređenje i sl.), kvaliteta ukupnog prostornog koncepta cjeline i pojedinačne zgrade paviljona, odnos urbanističkog rješenja prema okolnom prostoru i doprinos formiranju novih obilježja u slici grada, (način povezivanja s postojećom zgradom, odnos smještajnih jedinica i ostalih sadržaja i sl.), racionalnost projekta i planirane izvedbe (odnos bruto/neto površina, izvedivost i sl.), originalnost i atraktivnost arhitektonskog izraza, estetske i oblikovne kvalitete rješenja, ekološka komponenta projekta, energetska učinkovitost i ušteda energije (uklopljenost korištenja obnovljivih izvora energije u rješenje, korištenje kišnice i sl.).

Ocjenjivački sud donio je na 3. Sjednici Ocjenjivačkog suda , 21. prosinca 2015. godine, jednoglasno sljedeću Odluku:

1. NAGRADA u iznosu 75.000,00 kn neto dodjeljuje se radu pod šifrom „06“

Autori:
NFO d.o.o.

Ana Begović
Kata Marunica
Andrija Matotan
Nikica Pavlović
Nenad Ravnić
Goran Rukavina
Filip Vidović

2. NAGRADA u iznosu 50.000,00 kn neto dodjeljuje se radu pod šifrom „01“
Autori:
ATELIERarhitekti d.o.o.
prof. Jurij Kobe u.d.i.a.
Nataša Blažko, m.i.a.
Maja Kovačič, m.i.a.
Tanja Paulin, m.i.a.
Peter Plantan, u.d.i.a.
Urša Podlipnik, u.d.i.a.

3. NAGRADA u iznosu 32.000,00 kn neto dodjeljuje se radu pod šifrom „09“
Autor: Ivan Božičević
Suradnik: Krešimir Božičević

4. NAGRADA u iznosu 25.000,00 kn neto dodjeljuje se radu pod šifrom „23“

Autori:
Tin Sven Franić
Vanja Rister
Ivana Krstinić
Mateja Markešić

Više o projektu via DAZ

5. NAGRADA u iznosu 18.000,00 kn neto dodjeljuje se radu pod šifrom „33“
Autor: G.D.- ARH d.o.o.

Više o projektu via DAZ

Izvor: Društvo arhitekata Zagreb

The post Suvremeni paviljon NFO-a za kampus Osijek appeared first on vizkultura.hr.

Subotom predstavljamo autorski projekt iz sfere arhitekture, dizajna interijera, privremenih prostornih struktura i oblikovanja javnih prostora 

de Architekten Cie. – Umjetnički centar Dadong, Kaohsiung, Taiwan

arhitekti: de Architekten Cie. + Malone Chang & Yu-Lin Chen
autori: Branimir Medić & Pero Puljiz, de Architekten Cie.
natječajni tim: V. Ulrich, T. Cheng, C. Hayman, J. Lee, L. Cvetko, H. Gladys, C. Eickelberg, M. A. Rival
projektni tim: A. van Gelderen, R. Garritsen
konstrukcija: Arup Amsterdam + Tien-Hun Engineering Consultant Inc.
akustika: Peutz & Associates + Gade & Mortensen Akustikk + Prof. Wei/Hwa Chiang NTUST
održivost: Hander Engineering & Construction Inc. + I.S. Lin & Associates
klijent: Grad Kaohsiung
program: 3.000 m2 polivalentna dvorana / 4.000 m2 umjetničko edukacijski centar / 1.900 m2 uredi / 4.800 m2 izložbena dvorana / 1.350 m2 konferencijska dvorana / 1.700 m2 natkriveni vanjski prostor / 3.600 m2 knjižnica / 1.200 m2 putničko informacijski centar
datum narudžbe: 2007 / 1. nagrada na međunarodnom natječaju
vrijeme izgradnje: 2008 – 2012
bruto površina: 36,470 m2

O projektu (tekst arhitekata):

Novi standardi gradske udobnosti

Javni prostori post-tradicionalnog grada je naš dugogodišnji diskurs u urbanizmu i arhitekturi. Projekti i realizacije su specifični, određeni genius locijem, te su regionalno i kritički postavljeni u odnosu na sredine u kojima djelujemo. Umjetnički centar Dadong projekt je gradske regeneracije u svrhu prilagodbe potrebama postindustrijskog društva. Projektiran je kao novi javni prostor koji postavlja nove standarde gradske udobnosti.

Dadong se nalazi u Kaohsiungu, gospodarskom središtu južnog Tajvana. Prije otvaranja Kine stranim tržištima, Tajvan je bio vodeća gospodarska sila u regiji. U tom periodu tajvanski gradovi razvili su generičko industrijsko gradsko tkivo bez primjerenih javnih prostora. Koncept se temelji na stoljećima staroj tajvanskoj tipologiji kuće s dvorištem u kojoj se središnji atrij koristi za druženje obitelji koje oko njega žive. Tema atrija pojavljuje se na razini javnog trga omeđenog s četiri betonska volumena koji oblikuju prostor, te na razini krova koji natkriva trg, a oblikovan je kao tekstilna opna u obliku 11 ljevkastih struktura. Betonska fasada s uzorkom slova „X“ otkriva program promjenama u stupnju otvorenosti konstrukcije. Ljevkaste strukture suženim krajevima poniru prema površini trga te omogućavaju odvodnju oborinskih voda i cirkulacije svježeg zraka.

Svjetlosna opna podsjeća lokalno stanovništvo na višestruko uvećane tradicionalne lampione i ujedno štiti posjetitelje od povremeno jake kiše i intenzivnog sunca, omogućavajući aktivnosti na otvorenom kao što su ples, tai-chi ili boravak na otvorenom. Korisnici prostora su ljudi različitih društvenih pozadina, interesa i dobi koji koriste prostor individualno ili u grupama. Umjetnički centar Dadong je multifunkcionalni prostor namijenjen umjetnosti, kulturi i građanima.

Kategorija PROJEKTIRANJE otvorena je za prijave vaših projekata iz sfera arhitekture, uređenja interijera, javnih prostora i privremenih prostornih struktura, a vaše radove primamo na naš mail submit@vizkultura.hr.

The post Umjetnički centar Dadong, Tajvan appeared first on vizkultura.hr.

Subotom predstavljamo autorski projekt iz sfere arhitekture, dizajna interijera, privremenih prostornih struktura i oblikovanja javnih prostora 

Iva Letilović i Igor Pedišić – ‘Pogon mrijestilišta u Ninu’

Projekt: Pogon mrijestilišta u Ninu
Autori: Iva Letilović i Igor Pedišić
Suradnici: Domagoj Diklić i Špiro Grubišić
Projektna tvrtka: AB Forum
Godina projektiranja: 2013.
Godina dovršetka gradnje: 2015.
Površina lokacije: 18.500 m2
Ukupna tlocrtna površina: 9.400 m2
Fotograf: Jasenko Rasol

O projektu:
Pogoni za uzgoj ribe tvrtke Cromaris u Ninu nalaze se na iznimno osjetljivoj lokaciji, gotovo uz same niske zidine, a istovremeno na rubu impresivnog artificijelnog pejzaža ninskih solana. Pogoni su smješteni tik uz nedavno izgrađenu obilaznicu, vrlo frekventog pravca za atraktivnu plažu Ždrijac i u dolaznoj i prolaznoj vizuri oni postaju protuuteg slikovitom gradiću. I upravo iz tog razloga ovaj arhitektonski zadatak ima specifičnu težinu koje nadilazi puko oblikovanje volumena i pročelja jedne industrijske građevine. Iako se u prvi mah nameće zaključak da pogonu nije mjesto na ovakvoj lokaciji pokušao se pronaći koncept i rješenje kojim bi susjedstvo srednjevjekovnog grada, polja soli i tihe industrije bilo moguće bez da je ijedan od navedena tri aktera na gubitku.

Umjesto stare hale koja se ruši, izgrađuje se nova hala koja dobiva i pridruženi anex matičnjaka. Gabariti hale određeni su sofisticiranom tehnologijom.
Oplošje hale tvori niz pocinčanih cijevi fiksiranih na metalni nosač. Cijevi se fiksiraju u tri reda i tvore splet koji prekriva žbukano pročelje. Treperavo pročelje, koje asocira na šiblje, dematerijalizira halu koja je van mjerila neposrednog okruženja.

Pozadina spleta metalnog šiblja je gruba žbuka koja podsjeća na zemlju, tamni humus, i u kontrastu je sa svijetlim spletom cijevi. Izmjena doba dana čini cijelu strukturu hale treperavom i promjenljivom ovisno o položaju sunca na obzorju. Kod jačeg vjetra hala treperi, diše, i na taj način je maksimalno, gotovo mimikrijski uklopljena u prirodni ambijent.
Kat sjeverozapadnog pročelja, administrativni trakt hale, izvodi se s drvenom oblogom. Drvo kao prirodni materijal, osim naglašavanja dominantnog pročelja i glavnog ulaza u kompleks hala, ima i svoju likovnu komponentu.

U okolišu hale nalaze se povećane silhuete lokalnih ptica koje žive u neposrednom okruženju i predstavljaju najvrijedniji dio iz bogate ptičje kolonije koja stalno živi na prostoru solane ili se kratkotrajno odmara na svojim dugim putevima, u druge krajeve svijeta.
Ptice, kao prirodni neprijatelji riba, simboliziraju suživot na malom prostoru i ujedno njihovom postavom u prostoru, simbolički naglašavamo njihovo neuspjelo kruženje oko hale u kojoj, iza spleta metalnih šipki, čuvamo izuzetnu dragocjenost, riblju mlađ. Silhuete ptica se izvode iz čelika i njihova veličina snižava halu.

*Tlocrt

*Presjek

*Pročelje

*Pročelje

Kategorija PROJEKTIRANJE otvorena je za prijave vaših projekata iz sfera arhitekture, uređenja interijera, javnih prostora i privremenih prostornih struktura, a vaše radove primamo na naš mail submit@vizkultura.hr.

The post ‘Pogon mrijestilišta u Ninu’ appeared first on vizkultura.hr.

Subotom predstavljamo autorski projekt iz sfere arhitekture, dizajna interijera, privremenih prostornih struktura i oblikovanja javnih prostora 

Studio 3LHD – ‘Hotel Adriatic’

Projekt: Hotel Adriatic
Autori: Studio 3LHD
Godina projektiranja: 2014.
Zavrpetak građenja: 2015.
Lokacija: Rovinj
Kvadratura građevine (m2): 1911
Kvadratura tlocrta (m2): 821
Investitor: Maistra d.d.

Projektni tim: Saša Begović, Marko Dabrović, Tatjana Grozdanić Begović, Silvije Novak, Zorislav Petrić, Dijana Vandekar
Suradnici projektnog tima: Nives Krsnik Rister, Nevena Kuzmanić, Ivana Šajn
Koncept i arhitektura: Studio 3LHD
Interijer: Studio Franjić Šekoranja sa Studio 3LHD

Kustoski koncept: Vanja Žanko
Umjetnički management: Ana Cvitaš
Umjetnici: Abdelkader Benchamma, Jasmina Cibic, Igor Eškinja, Chris Goennawein, Kristina Lenard, Federico Luger, Charles Munka, Goran Petercol, Valentin Ruhry, SofijaSilvia, Saša Šekoranja, Massimo Uberti, Zlatan Vehabović, Žižić/Kožu
l
Dizajn uniformi osoblja: Studio I-GLE

Vizualni identitet i grafički dizajn: Lana Cavar sa Marino Krstačić-Furić i Ana Tomić
Fotografi: Domagoj Blažević, Siniša Gulić, Ognjen Maravić, SofijaSilvia, Duško Vlaović, Jure Živković

O projektu:

Adriatic je jedinstveni art hotel koji čini neponovljivi ambijent u kojem se prožimaju fantazija i realnost – umjetničke intervencije i svakodnevni objekti. Postojeća zgrada smještena na atraktivnoj lokaciji uz more izgrađena je 1913. godine kao jedan od prvih hotela u regiji, danas jedini u urbanom tkivu grada Rovinja.

Sveobuhvatnom obnovom i zajedničkim trudom kreativaca iz Hrvatske, Slovenije, Austrije, Italije, Njemačke i Francuske, okupljenih oko 3LHDovog koncepta, hotel je transformiran u luksuznu žarišnu točku grada. U eksterijeru je zadržan tradicionalni, autentični povijesni izgled, dok je novi interijer za koji su zaslužni Studio Franić Šekoranja s 3LHDom vizualno bogat, eklektičan, suvremen, klasičan i elegantan, s mnoštvom tekstura, tonova i boja. Pri osmišljavanju koncepta naglasak je stavljen na stvaranje atmosfere i estetike a ne na restauraciju izvornog interijera. Glavna značajka interijera su site-specific instalacije, nadopunjene manjim radovima koji su pažljivo postavljeni/odloženi u interijeru svake sobe, čiji su autori poznati međunarodni umjetnici. Umjetničku kolekciju hotela, u kojoj će uživati znatiželjni gosti u potrazi za drugačijim iskustvom čini više od stotinu komada muzejske vrijednosti.

Umjetnike i umjetnine odabrala je kustosica Vanja Žanko. Oni rade u različitim medijima a na projektu ih je objedinila aktivna želja za dubljim povezivanjem s prostorom te aktivacijom lokacije i njezine baštinske vrijednosti. Stvaranje site-specific umjetničkih radova zahtjevalo je od umjetnika stalno fino podešavanje i ispitivanje vlastite prakse, te je rad na ovom hotelu predstavljao pravi suradnički izazov za sve uključene sudionike.

Pri uređenju hotela interpretirani su njegovi povijesni slojevi, a umjetničkim intervencijama unesen je suvremeni kozmopolitski duh. Objekt se nalazi u zaštićenoj povijesnoj jezgri grada Rovinja, pa je u projektu obnove puno toga bilo unaprijed zadano. U potpunosti je ispoštovan stav konzervatora prema kojemu pri rekonstrukciji nije bila moguća suvremena reinterpretacija pročelja zgrade. U unutrašnjosti zgrade bile su dopuštene preinake. Investitorov zahtjev za ovu rekonstrukciju bio je da hotel ima prostrane sobe i da se ugostiteljski sadržaji u prizemlju orijentiraju prema svim gostima Rovinja. Prostori unutar zgrade zato su kroz niz zahvata maksimalno otvoreni i postali reprezentativni. Naglasak je stavljen na očuvanje postojećeg stubišta koje vodi od prvog do četvrtog kata. Novo stubište od prizemlja do soba postavljeno je ekscentrično u odnosu na prizemlje, kako bi se javni sadržaji hotela (caffe, brasserie) otvorili prema gradskom trgu.

Svaki tip prostora unutar hotela tretiran je specifično i odiše drugačijom atmosferom: brasserie je udoban, u mediteranskim tonovima i isprepliće se s krajolikom, hodnici crno obojenih zidova osvjetljeni svjetlosnim umjetničkim instalacijama vode do bijelih i prozračnih soba s pogledom na urbani život grada. U sobama tamna ogledala na zidovima kupaonica negiraju prostor i klasične pravokutne tlocrte čine „anti-klasičnima“.

Brasserie i Caffe bar u prizemlju orijentirani su prema svim gostima grada Rovinja, a ne samo hotelskim. Hrvatska umjetnica SofijaSilvia i slovenska umjetnica s londonskom adresom Jasmina Cibic osmislile su radove koji u dijalogu ispunjavaju ugostiteljski prostor. Atmosferične fotografije Zlatnog rta i Rovinjskog arhipelaga SofijeSilvie, otkrivaju sanjarsku zanesenost putnika pustolova, upravo tako osjeća se gost hotela dok na njima promatra bajkovit krajolik. Instalacija Jasmine Cibic ovješena o strop, vizualno izvire iz fotografija u prostor, s pticama u letu koje se oslanjaju na sjajne postamente. Referirajući se na dekorativne elemente stropa iz Palače Haludovo na otoku Krku, priziva u sjećanje oblikovanje jednog od prvih modernih hotela u Hrvatskoj, sagrađenog 1972. godine.

Prozračne svjetle sobe doimaju se poput umjetničkih studija, njihovi intimni ambijent gostima pruža ugođaj elegantnog doma. Sobe su različitih veličina, uređene vrlo sličnim namještajem, ali s potpuno različitim radovima umjetnika. Dvoje umjetnika reagiralo je na prekrasne vremenske uvjete koji pretvaraju ovo podneblje u rajsko mjesto za odmor. Francuski umjetnik Abdelkader Benchamma na licu mjesta stvorio je crteže izravno na zidovima soba, u čistim i intenzivnim linijama, pozivajući gosta u melankoličnu i sanjivu viziju svemira i njegovih prirodnih fenomena koji se mogu javljati u obliku fantastičnih ostvarenja. Hrvatski umjetnik Igor Eškinja u svom suptilnom i elegantnom pristupu, sklon eksperimentu s raznim tehnikama, posvetio se istraživanju danas gotovo zaboravljene fotografske tehnike cijanotipije.

Najluksuznija soba u hotelu ima jedinstveni pogled sa dva balkona, samostojeću kadu smještenu kraj kreveta i ulje na platnu hrvatskog slikara Zlatana Vehabovića. U slici on spaja klasične i suvremene vrijednosti, propitujući tehnološki razvoj i dostignuća 21. stoljeća.

U bijele sobe ulazi se iz prostranih crnih hodnika u kojima su radovi koji se bave različitim aspektima svjetla, važnom umjetničkom materijom u ovom projektu, koja hodnike pretvara u svjetlosne koridore. Talijanski umjetnik Massimo Uberti iscrtava arhitekturu kao da crta svjetlećom olovkom u prostoru. Svjetlosna instalacija u obliku otvora poziva promatrača da se poigra s vlastitom maštom; zamisli svjetove koji su obitavali u ovom prostoru hotela prije brojnih renovacija. Hrvatski umjetnik Goran Petercol je davne 1963. godine u noćnoj šetnji praznim ulicama Rovinja, dugim ekspozicijama bilježio svoje prve radove fotografskim aparatom i ne sluteći možda njihovu kasniju ulogu. Izložene u hotelu, postavljene su uz bok sadašnjem trenutku kojemu svjedočimo gledajući taj isti prostor.

U hodnicima je naglasak stavljen na očuvanje postojećeg stubišta koje se proteže kroz sve katove, jedinog izvornog elementa u interijeru – u čijem ambijentu je smještena umjetnička instalacija austrijskog umjetnika Valentina Ruhrya. Ruhryjev rad visok gotovo 15 metara prolazi kroz i spaja se sa starim stepeništem hotela, jedinim prostorom koji je zadržao svoju originalnu formu u interijeru, a time i duh stoljetne građevine. Geometrijski apstraktna kompozicija pravokutnih linija nosač je fluorescentnih cijevi koje stvaraju začudnu atmosferu i daju osvjetljenje prostoru.

rel=”pp[x]“

Više o arhitektima: 3lhd.com

Fotografije: Domagoj Blažević, SofijaSilvia, Duško Vlaović, Jure Živković

Kategorija PROJEKTIRANJE otvorena je za prijave vaših projekata iz sfera arhitekture, uređenja interijera, javnih prostora i privremenih prostornih struktura, a vaše radove primamo na naš mail submit@vizkultura.hr.

The post ‘Hotel Adriatic’ appeared first on vizkultura.hr.

Subotom predstavljamo autorski projekt iz sfere arhitekture, dizajna interijera, privremenih prostornih struktura i oblikovanja javnih prostora 

Danijel Marasović i Filip Pochobradsky / Studio crta – Stambeni objekt 032

Projekt: Stambeni objekt 032
Lokacija: Pantovčak, Zagreb
Autori: Danijel Marasović i Filip Pochobradsky / Studio crta
Godina projektiranja: 2012. – 2014.
Godina dovršetka gradnje: 2014.
Površina: 631 m2
Fotografije: Robert Leš

Projekt konstrukcije: Branko Galić, Radionica Statike d.o.o.
Projekt hidro, termo i plinskih instalacija: Goran Parenta, Grafing-a d.o.o.
Elektrotehnički projekt: Alen Farago, ETS Farago d.o.o

 
*Klikom na jednu fotografiju otvara se cijela galerija

O projektu (iz teksta arhitekata):

Stambeni objekt 032 sastoji se od tri dvoetažne stambene jedinice povezane zajedničkim podrumom. Ulazi u stambene jedinice su sa sjeverne strane. Na oblikovanje stambenog objekta i njegovo pozicioniranje na parceli uvelike je utjecala projektantska želja da se postojeći bor na sjeveroistočnom uglu objekta sačuva. To je rezultiralo prostornom dispozicijom u kojoj se stambene jedinice međusobno izmiču, formirajući sa sjeverne strane parcele proširenje u zoni kontakta s ulicom, a s južne strane proširenje u zoni kontakta sa zelenilom. Stambene jedinice su projektirane za bliske prijatelje i njihove obitelji, što je rezultiralo da se južni dio parcele na koji se izlazi iz prostora dnevnog boravka i blagovanja isprojektira kao cjelina bez vizualnih pregrada.

Stambeni objekt projektiran je na dvije nadzemne etaže kako bi se čim više ostvario kontakt korisnika s okolinom te održalo mjerilo okolne gradnje. U prizemlju postoji izravni kontakt dnevnog boravka i blagovanja s terasom na jugu, dok s kata postoji vizualni kontakt na grad.

Prizemlje svake jedinice sadržajno čini prostor boravka, kuhinje i blagovanja s pomoćnim prostorijama (wc, izba i gospodarstvo). Prvi kat je predviđen kao “noćni” dio objekta, pa svaki sadrži po dvije dječje spavaće sobe i roditeljsku sobu. Na katu se nalazi kupaonica i gospodarstvo, a stubište koje povezuje objekte kroz sve tri etaže smješteno je uz sjeverno pročelje. Podrum je jedinstven za sve tri stambene jedinice, ali je za svaku jedinicu unutar podruma predviđena zasebna prostorija-spremište iz koje je omogućen pristup do prizemlja jedinice. U garažu se ulazi preko djelomično natkrivene rampe s istočne strane objekta.

   
*Klikom na jednu fotografiju otvara se cijela galerija

 
*Klikom na nacrt isti se otvara uvećan

Fotografije: Robert Leš

Kategorija PROJEKTIRANJE otvorena je za prijave vaših projekata iz sfera arhitekture, uređenja interijera, javnih prostora i privremenih prostornih struktura, a vaše radove primamo na naš mail submit@vizkultura.hr.

The post Stambeni objekt 032 appeared first on vizkultura.hr.

Subotom predstavljamo autorski projekt iz sfere arhitekture, dizajna interijera, privremenih prostornih struktura i oblikovanja javnih prostora 

IVANIŠIN.KABASHI.ARHITEKTI – Stambeno naselje po programu POS, Dubrovnik – Mokošica

Projekt: Stambeno naselje po programu POS, Dubrovnik – Mokošica
Investitor: Grad Dubrovnik, Agencija za poticano stanovanje
Autori: Krunoslav Ivanišin, Lulzim Kabashi, Iva Ivas/ IVANIŠIN.KABASHI.ARHITEKTI
Koautori: Ivan Vadanjel, Marina Kevilovska, Ivan Ivanović
Konstrukcija: Ultra Studio
Instalacije: Modus Projekt, VV Elektroprojek, AR Projekt
Fotografije: José Hevia
Izvođač: Lavčević inženjering d.o.o
Godina projektiranja: 2008.-2012.
Godina dovršetka gradnje: 2015.
Površina: 7000m2

O projektu:
Niti kruti pravilnik o socijalno poticanoj stanogradnji uvjetuje samo maksimalnu cijenu i kvadraturu stanova, niti skučene odredbe generalnog urbanističkog plana određuju tek apstraktne pravce, visine i udaljenosti građevina. Naprotiv, oni se najdirektnije tiču suštine projekta stambene arhitekture: oblika stanova i građevina, njihovih međuodnosa, načina kako rastu iz tla; stambene tipologije, prirodnog i umjetnog konteksta, otvorenog prostora među građevinama.

Pogotovo u slučaju situacije na strmoj padini šezdesetčetiriju stanova, jednog malog vrtića, dviju dvojnih, jedne četverodijelne skupne građevine, i vijugave ceste među njima. U pozadini je sivi kameni masiv, ispred rijeka, nasuprot tamnozelena padina, sa strana makija, zapušteni dôci, obnovljeni maslinici, infrastruktura, masa projektiranih i neprojektiranih stambenih građevina paralelnih slojevima reljefa, ruševine davnog i našeg doba i savršena (mikro)klima: između uzvišenog i pitoresknog, kao da je oduvijek tako bilo, suvremena dubrovačka arkadija.

Osim iz pravilnika…, dispozicija stanova izvedena je iz stambene paradigme istočne obale Jadrana opisane mletačkom rugalicom: quattro stanze un salon, è la casa d’un Schiavon; s površinama hodnika pribrojenima centralnoj saloči sa sobama sa strana.

Namjena soba prepuštena korisnicima. Izvanredno prilagodljivom tipu dodana je promjena razine, tako da se onemogući pogled iz galerije kojom se preko loggije pristupa do drugog stana, a svakom stanu osigura najmanje dvostrana orjentacija.

Osim iz odredbi … plana, položaji pojedinih građevina izvedeni su iz prirode reljefa, a njihovo spajanje u dvojne ili skupne građevine ostvareno preko dvostrukih natkrivenih stubišta: grupna forma s dovoljno pogleda, sunca i sjene za svakoga, s garažama zatrpanim ispod i po vertikali razvijenim pješačkim površinama; javnim prostorima zavijenim između stanova.

*Klikom na jednu fotografiju otvara se cijela galerija

*Projekt je nominiran za nagradu “Drago Galić” Udruženja hrvatskih arhitekata, za najbolje postignuće na području stambene arhitekture u 2015. godini. Sve nominirane pogledajte ovdje

Fotografije: José Hevia

Kategorija PROJEKTIRANJE otvorena je za prijave vaših projekata iz sfera arhitekture, uređenja interijera, javnih prostora i privremenih prostornih struktura, a vaše radove primamo na naš mail submit@vizkultura.hr.

The post Stambeno naselje Mokošica appeared first on vizkultura.hr.

Kad su me kolege iz Vizkulture zamolili da napravim intervju s Professor emerita dr.sc. Hildegard Auf-Franić, ovogodišnjom dobitnicom nagrade Viktor Kovačić za životno djelo koju dodijeljuje Udruženje hrvatskih arhitekata, osjećala sam se izuzetno počašćeno i veliko zadovoljstvo bilo mi je razgovarati s profesoricom koja mi je u ranim danima bavljenja arhitekturom uspjela usaditi jednu osjećajnost prema kontekstu, dosljednost u rješavanju funkcionalne dispozicije i na kraju potaknuti me na traženje vlastitog izraza u arhitekturi. Malo je ljudi koji toliko dosljedno, vlastitim primjerom, inzistiraju na izvrsnosti u svim poljima djelovanja: u pedagoškom, projektantskom i znanstvenom. Profesorica Auf-Franić sigurno je jedna od njih.

Prof. Auf-Franić diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1965. u klasi prof. Nevena Šegvića. 1967. godine završila je poslijediplomski studiji u Majstorskoj radionici HAZU prof. Drage Galića. Pod mentorstvom prof. dr. B. Milića, 1979. godine obranila je magistarski rad „Kontaktne zone – potencijalni prostori vitalizacije primarnog centra Zagreba“, a pod mentorstvom prof. dr. Ede Šmidihena izradila je doktorsku disertaciju „Centri usmjerenog obrazovanja u funkciji kulturno – društvene integracije“.

Radila je na Arhitektonskom fakultetu kao asistentica, zatim kao znanstvena asistentica, predavačica pa docentica i izvanredna profesorica. Od 1998. redovna je profesorica, a od 2003. godine redovita profesorica u trajnom zvanju. Od 1980. voditeljica je istraživačkih timova na nizu znanstvenih tema iz područja arhitekture zgrada za odgoj i obrazovanje. U dva mandata bila je dekanica Arhitektonskog fakulteta, a u tri prodekanica za nastavu, pokrenula je i vodila doktorski studij Arhitektura, a danas ima status Professor emerita, doživotne profesorice.

*Prof. Hildegard Auf-Franić / foto: Maja Bosnić

U svom arhitektonskom opusu radila je sve, od vrtića do sveučilišta, od gradskog centra do urbanističkog detalja, od spomenika do crkve i kazališta, i pri tome se zalagala za jednu društveno integrativnu arhitekturu koja se radi za zajednicu u kojoj se gradi.

Pedagogija arhitektonskog projektiranja posebno je osjetljiva tema danas kad je arhitektura, s jedne strane pod pritiscima sve težih zahtjeva tržišta, novih tehnologija, brzine rada, a s druge strane pod sve većom liberalizacijom onoga što arhitektura jest. Mladi arhitekti sve teže iznalaze vlastiti izraz i put. U tom kontekstu uloga dobrog učitelja koji postavlja dobre temelje još je izraženija. A budući da je doprinos prof. Auf-Franić u pedagogiji arhitektonskog projektiranja za generacije arhitekata neopisivo velik najveći dio intervjua posvetili smo upravo tom aspektu njenog rada i njenog iskustva.

U nastavku pročitajte razgovor kojeg objavljujemo upravo danas, ususret dodijeli nagrade za životno djelo UHA-e koja će se večeras održati u Vitićevoj Kockici, u sklopu Godišnje izložbe realizacija hrvatskih arhitekata!

*Prof. Hildegard Auf-Franić i Ana Aščić / foto: Maja Bosnić

► Uspjeli ste u jednoj osobi pomiriti arhitekticu, profesoricu i znanstvenicu. Koliko je za arhitekta bitno to kretanje između misli i djela i možete li uopće zamisliti praksu koja nije popraćena sustavnim kritičkim promišljanjem onoga što se radi?

Prof. Hildegard Auf-Franić: Kad radite na fakultetu i bavite se pedagogijom, morate se cjeloživotno educirati u svim segmentima struke i znanosti, ne samo u temama koje volite. Moj prvi interes bio je urbanizam, a tek poslije zgrade za odgoj i obrazovanje. Naravno, sam se educiraš i druge educiraš. To je jedna nadgradnja, pri tome čovjek jako puno nauči od studenata, jer mi kao nastavnici imamo i povratnu informaciju. Ono što posebno želim naglasiti, za mene je svaki studentski zadatak novi projekt. Jer rad sa studentima je komentar projekta, komentar jedne ideje, komentar jednog postupka koji prolazi student, a nastavnik ga u tom postupku treba samo usmjeravati, nikad ga ne zaustavljati, jer na kraju to mora biti autorski studentski projekt.
S druge strane, isto tako vjerujem da kad si profesor iz projektiranja obavezno moraš imati svoju projektantsku praksu. Tu projektantsku praksu prate teze, a projekt je rezultat sveukupnog promišljanja. Kod urbanizma su to urbanističke vizije, kod arhitekture presudan presjek stvara treću dimenziju i utjelovljuje arhitektonsku cjelinu.

*Dječji vrtić Malešnica (autori. H. Auf-Franić, V. Olujić i T. Žarnić / foto: Marija Braut

► Kad govorimo o tom oblikovanju i trećoj dimenziji, moj dojam je da ste se kao pedagog i kao arhitekt zalagali za jednu vrstu arhitekture koja bi se jednom riječju mogla opisati kao ˝demokratična˝, jesam li na dobrom tragu?

Prof. Hildegard Auf-Franić: Na dobrom ste tragu. Kad razmišljate o tome kako doći do projektantskog zadatka, ja sam svoje uglavnom dobivala natječajima. Obaveza je da se natječaji rade za zgrade društvenog standarda, škole, vrtiće, sveučilišta itd. što je i kolegij koji sam predavala. Ono što sam pri tome htjela usaditi studentima je da svaki od tih prostora, bez obzira na to što su funkcionalno određeni, uvijek budu ˝demokratični˝ prostori, prostori jedne zajednice svih korisnika – a to su roditelji, djeca i odgajatelji. Kada vrtić ili škola takve prostore ponude, onda je socijalizacija korisnika moguća i provediva. Svakako bi taj stav prema zgradama društvenog standarda trebalo promovirati kao obavezu koja treba proizaći iz programa i biti cilj i vrhunac projektantske ponude. Kad studenti to metodološki prepoznaju u pristupu tom zadatku, oni će ga prepoznati u svakom sljedećem. Nije tema da naučimo sve tipologije, već da znamo metodološki pristupiti zadatku kroz urbanistički kontekst i prostorno funkcionalnu dispoziciju. Ali to bogatstvo koje projektant nudi kao autor umjetničkog djela mora biti prepoznato u javnim prostorima kuća i u tome što ti javni prostori nude svima nama. Kad studente navedete na taj način razmišljanja, onda ste postigli cilj.

  
*Osnovna škola Jelkovec (autori H. Auf-Franić, T. S. Franić, V. Rister i L. Korlaet) / foto: Domagoj Blažević

► Sada se nalazimo u Vašem kabinetu na Arhitektonskom fakultetu, u ustanovi koju ste kroz godine i stvarali, kojoj ste posvetili i u koju ste utkali velik dio svoje aktivnosti i energije. Kad iz ove današnje pozicije gledate unatrag, koliko se način prenošenja znanja novim generacijama promijenio, i je li se u suštini mijenjao? Postoji li neki supstrat koji je isti, neki kontinuitet o kojem možemo govoriti?

Prof. Hildegard Auf-Franić: U ovu kuću došla sam 1960. godine. Moj prvi susret bio je s profesorom Vrkljanom, koji bi došao sat i pol prije nas u crtaonu i cijelu ploču iscrtao svim mogućim konstrukcijama, nadvojima, lučnim, ravnim, od opeke. Nacrt je bio višebojno umjetničko djelo i moram reći da sam bila u šoku kad je čistačica došla pod pauzom i sve izbrisala. Meni je bilo apsolutno nedokučivo da se tako nešto izbriše bez dokumentiranja i bez fotografiranja.
Mijenjaju se tehnologije, mijenjaju se načini kako se radi, ali edukacija u srži nudi isto. Arhitektura je jedna apsolutno široka disciplina, takva mora i ostati. Šteta je da se dogodio Bolonjski proces u edukaciji, arhitektura ne postoji bez integralnog znanja i integralnog studija.
Kad se u tom kontekstu govori o zagrebačkom studiju on je kurikulume mijenjao više puta. Zagrebačko Sveučilište je srednjoeuropsko sveučilište i takav je kurikulum našeg studija. Tehnička grupacija fakulteta na Zagrebačkom Sveučilištu obvezao je i naš fakultet da prihvatimo Bolonju, ponavljam da nam je time učinjena šteta! Unatoč svemu, obaveza svakog studija je studente naučiti kako se studira, kako se uči, kako bi prema svojim afinitetima, mogućnostima i željama educirali na svakom zadatku svoga studija i kasnije.
Nedavno sam pročitala jednu anketu u ČIP-u što studenti misle o fakultetu. Jedan student rekao je da je za njega fakultet kao švedski stol i da uzima s njega ono što mu se sviđa (smijeh). Danas sam profesor emeritus, što mi je velika sreća i zadovoljstvo, s jednako velikom pažnjom uvažavam i slušam svaku primjedbu i kritiku studenta.
Za mene je obrazovanje jedan krug, jedan ciklus: prvo sam slušala svoje profesore, divila im se, zatim sam pokušala uspostaviti neki standard u svojim predavanjima, razviti katedru, tako su nastale i neke knjige, da bi na kraju opet krug završio sa studentom, njihovim mišljenju, jer oni su zapravo cjeloživotni kritičari vlastitih profesora.
I ovu nagradu sam dobila jer su me prepoznali i predložili upravo studenti, danas kolege, silno sam ponosna jer je to životna nagrada UHA-e.

*Prof. Hildegard Auf-Franić / foto: Maja Bosnić

► Jedan od mojih profesora na magistarskom studiju u Madridu, Javier Seguí, tvrdio je da je dobar onaj profesor koji svog učenika nauči slobodi. Slažete li se s time i koliko je ta, uvjetno rečeno sloboda, ostvariva unutar Bolonjskog sustava koji studenta priprema, kako se često kaže, za ˝tržište rada˝?

Prof. Hildegard Auf-Franić: Bolonja ima jako teške obaveze jer mora naučiti kandidata kako da funkcionira, radi i snalazi se na tržištu. Prema tome ovaj prvi dio Bolonjskog procesa stavlja puno previše zadaća pred nastavnike i studente, da bi se s druge strane doživio apsurd da se ti koji su završili Bolonju ne mogu naći na tržištu, jer danas tržište ima takvu super produkciju arhitekata da oni za funkcije ovog prvostupanjskog kandidata mogu uzeti magistra arhitekture. Pri tome se gubi taj odnos, od prvog dana do zadnjeg dana stvaranja slobode u arhitektonskoj edukaciji, jer imate silni pritisak da sve naučite u prvom dijelu i onda kad dođe sloboda ne znate što ćete s njom. Bilo bi puno bolje kad bi ta sloboda poticala kreaciju od prvog dana. Naravno, kao uvijek, strašno puno ovisi o sreći koga si dobio kao svog nastavnika.

Vježbe nisu bezrazložno tretirane kao predmeti jer se na vježbama radi direktno s nastavnikom i on te može odgajati i modelirati. Ja sam imala sreću da sam praktički od početka projektiranja do kraja imala profesora Dragomanovića koji je bio savršen pedagog i beskrajno drag čovjek.

Meni je na fakultetu najljepše bilo kad sam bila asistent i kad sam direktno radila sa studentima. Popodneva bi provodili na vježbama, pili kavu, slušali muziku, intenzivno komentirali i radili. Mislim da današnja kompjuterska tehnika u kojoj si sam s ekranom, sam sa svojim slušalicama, nije dobra. Više nema komunikacije među studentima, izostala je izmjena mišljenja i ocjene svih radova studenata.
Kako će se kurikulum mijenjati to je jedna formalna ili prednost ili teškoća. Važno je kako će se ostvariti komunikacija između učitelja i učenika.

  
*U kabinetu prof. Hildegard Auf-Franić / foto: Maja Bosnić

► Odnos mentora i učenika centralna je tema Foucaultove knjige Vladanje sobom i drugima, u kojoj traži odgovor na pitanje kako mentor navodi učenika da uspostavi takav odnos sa samim sobom da može ovladati sobom i u konačnici drugima. Kako to komentirate? 

Prof. Hildegard Auf-Franić: Najvažnije je da te škola nauči da vladaš sobom. Kao kad govorimo o slobodi koju te uči profesor, tema je kako se uspostavlja sloboda i komunikacija. Presudno je da učitelj mora jednako znati slušati kao što treba znati i podučavati. Jer ako učitelj ne sluša, usmjerava svoju viziju što nije dobro, nastavnik treba pustiti studenta da razvija vlastitu tezu i temu.

► Možete li nam nešto više reći o Majstorskoj radionici na HAZU? Kakva je atmosfera bila tamo i kako je utjecala na Vas?

Hildegard Auf-Franić: Kao student radila sam tijekom ljeta terensku praksu s povjesničarima umjetnosti. Velik dio moje kućne biblioteke je iz povijesti umjetnosti. Kroz rad na terenu upoznala sam profesora Preloga i Ivančevića.
Kad sam došla tamo, u Majstorskoj je bila odlična atmosfera, svatko je radio svoju studiju ili natječaj, svoj zadatak. Imali smo vremena, dobre volje, i prekrasan prostor. Umjetnici su dolazili k nama i mi k njima, upoznali se. Oni su išli u Hegedušićevu, Kršinićevu, Radauševu radionicu, to su bile radionice koje su vodili majstor slikar, majstor kipar ili majstor arhitekt. Profesor Galić bio je na fakultetu izuzetno strog profesor, ali u Majstorskoj smo razvili jedan savršen odnos pun razumijevanja i poštovanja.
S Džamonjom sam radila niz natječaja, arhitektonski realizirala spomenik u Barletti. S Richterom sam radila urbanistički natječaj za centar grada Zagreba. U arhitektonskoj suradnji s tako značajnim umjetnicima prepoznala sam prednost timskog rada, i uvjerila se da je arhitektura zbilja težak posao. Ali ne vjerujem kad kažu da je to muški posao, a ideju, misao, viziju jednako stvaramo i mi žene! Komentirali su u jednom drugom razgovoru da sam četvrta žena koja je dobila životnu nagradu Viktora Kovačića, tom prilikom sam ˝obećala˝ mladim kolegicama još nagrada.

  
*Dječji vrtić Markuševac (autori: H. Auf-Franić i T.S. Franić) / foto: Robert Leš

► Osim posvećenosti zagrebačkom fakultetu, imali ste bitnu ulogu u osnivanju splitskog fakulteta arhitekture. Koliko je za Split bilo bitno da dobije svoju školu arhitekture i je li ta škola uspjela iskoristiti potencijal da postane jedan novi poligon za istraživanje splitskih tema?

Prof. Hildegard Auf-Franić: Prije svega, ja sam prva Zagrepčanka u svojoj obitelji, meni su svi Splićani, i vezana sam za Split. Split je čaroban grad i nudi apsolutno sve što bi se o arhitekturi trebalo naučiti. Split nudi povijest, ljepotu povijesnih oblika, jedan fantastičan smještaj u geomorfološkom smislu: more podno Mosora, razapet je između Marjana i Žnjana. Dakle to je nešto što ti daje mogućnost da samo šetajući i gledajući možeš učiti.
Bila sam u Nacionalnom vijeću za visoko obrazovanje kad je došla zamolba da se analizira program za studij arhitekture u Splitu. Taj program sam vrlo kritički recenzirala, i ta recenzija prihvaćena. Zatim je program studija došao na fakultetsko vijeće Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, i kao tadašnji dekan sam ga podržala.
Pri tome moram istaknuti da splitskog studija arhitekture ne bi bilo bez izuzetnog zalaganja prof.dr.sc. Darovana Tušeka i prof.dr.sc. Ivane Šverko koji su formulirao program studija.
Splitska Arhitektura ima manji broj studenata i osnovana je na entuzijazmu uglednih arhitekata, profesora, koji su mahom zagrebački đaci, te su znanje kritički i konstruktivno ugradili u splitski kurikulum.
Mladi asistenti došli su kao novaci, svi su doktorirali. Profesor Tušek je mentor na velikom broju doktorata, a kako je sam napisao četiri knjige o splitskoj arhitekturi tako je motivirao i svoje novake da rade splitske teme, što povijesne, što projektantske, što monografske pa do urbanističkih. Tako da mislim da su s jedne strane oni zadužili Split a s druge strane Split je zadužio njih, i svi zajedno vole to što rade. Još nisu zamoreni i mislim da imaju jednu kolegijalnu atmosferu koja je apsolutno konstruktivna.

 
*Tri fakulteta u Splitu, natječajni rad (H. Auf-Franić, T. S. Franić i V. Rister)

► U vašem opusu neizmjerno je bitan doprinos na polju znanstveno istraživačkog rada. Kolegij o sveučilištima dolazi kao neka vrsta integracije svega što ste radili – urbanizam + zgrade za odgoj i obrazovanje. Česta tema na predavanjima bila gradotvorni potencijal sveučilišta. Kako danas gledate na taj aspekt domaćih sveučilišnih kampusa?

Prof. Hildegard Auf-Franić: Za kampuse potreban je veliki prostorni rezervat, jer kampus je po programu praktički grad, grad u gradu, mora biti izuzetno dobro prometno povezan i programski elaboriran u niz faza izgradnje kroz dugi vremenski period.
Meni najdraže iskustvo što se tiče urbanizma, čak nije projektantski urbanizam, nego planerski urbanizam, koji sam izradila sa svojom ekipom Prostorni program kampusa Sveučilišta u Rijeci. Taj program sadrži prostorne programe svih fakulteta Sveučilišta, sve društvene, rekreativne, stambene, prateće unutarnje i vanjske prostore. Što je najvažnije program se postepeno realizira. Najzaslužniji je svakako akademik Daniel Rukavina, tadašnji rektor Riječkog Sveučilišta.
Danas kad čitate novine ili kad se pojavljuju vijesti stalno se još nešto otvara na riječkom kampusu, stalno se još nešto gradi, sad će se graditi domovi, zatim se treba graditi dvorana, pa fakulteti. Dakle to je cilj. Nije cilj da sve u istom trenutku bude gotovo. Kampus raste ili linearno ili koncentrično i ima faze, a kad dobije određenu masu kvadrata, a masa kvadrata znači i broj studenata, tek onda on zaživi.
Imali smo sreću i realizirali (s T.S.Franićem, V.Risterom) Filozofski i učiteljski fakultet za to dobili Veliku nagradu Zagrebačkog Salona, a najdraže mi da smo svi mi participanti i rektor bili jednako zadovoljni.

*Filozofski fakultet u Rijeci (autori: H. Auf-Franić, T. S. Franić i V. Rister) / foto: Robert Leš

► I ove knjige, rezultat Vašeg znanstveno-istraživačkog rada, su isto nešto što ostaje iza Vas?

Prof. Hildegard Auf-Franić: Po meni, obaveza je svakog profesora da ostavi literaturu, knjige za svoj kolegij. Svakako će moji nasljednici nastaviti raditi na knjigama s aktualizacijom programskih zahtjeva tako i relevantnih arhitektonskih primjera. 80. godišnjicu našeg fakulteta obilježili smo za mog dekanskog mandata monografijom. Uz sve primjedbe ona je danas skoro bih rekla ˝primarni izvor˝.

► Na kraju, kad smo sagledali svu širinu Vašeg bavljenja arhitekturom, kako gledate na sve učestaliji zahtjev za specijalizacijom u arhitekturi?

Prof. Hildegard Auf-Franić: Na fakultetu učimo metodu projektiranja. Dakle, mladi arhitekt educiran je i sposoban sagledati svaki zadatak i tek život i rad ga navedu na eventualnu specijalizaciju. Nitko nema pravo od mladog arhitekta tražiti specijalizaciju, puno bolje bi bilo očekivati poslijediplomske, doktorske studije. Autori će se po svojim afinitetima opredjeljivati za određene teme i tek kad odaberu vlastitu temu može se očekivati određena specijalizacija.

► Imate li još što poručiti čitateljima, arhitektima, svojim bivšim i budućim studentima?

Prof. Hildegard Auf-Franić: Nikad nisam požalila moj izbor. Arhitektura i fakultet bili su mi posao i život. Oduvijek mislim da je arhitektura jedno veliko stvaralačko čudo, i ako ikad posumnjate u to ispišite se s fakulteta ili prestanite raditi arhitekturu.

  
*Osnovna škola Borovje (autori: H. Auf-Franić, T. S. Franić i V. Rister) / foto: Robert Leš

*Arena Zagreb, natječajni projekt (Autori: H. Auf-Franić, T.S. Franić, V. Rister, L. Korlaet i M. Roth-Čerina)

*Muzička akademija u Zagrebu (Autori: H. Auf-Franić, T. S. Franić, V. Rister i L. Korlaet) natječajni projekt

*Restoran Agronomskog fakulteta (Autori: H. Auf-Franić, T. S. Franić i V. Rister), maketa

* Tekst prate izvedeni i idejni projekti prof. Hildegard Auf-Franić koje je radila u timovima s navedenim suradnicima. Zahvaljujemo na ustupljenom materijalu. Klikom na jednu fotografiju otvara se galerija svih vizuala.

**Autori fotografija navedeni su ispod svake fotografije. Prenošenje djelova teksta ovog intervjua, kao ni vizualnog materijala koji ga prati, nije dozvoljeno bez odobrenja Uredništva.

Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Arhitektura je veliko stvaralačko čudo appeared first on vizkultura.hr.

Subotom predstavljamo autorski projekt iz sfere arhitekture, dizajna interijera, privremenih prostornih struktura i oblikovanja javnih prostora 

Projekt:
Natječaj za izradu idejnog urbanističko-arhitektonskog rješenja uređenja ulice Ljerke Šram na Savici u Zagrebu (PRVA NAGRADA)

Autori:
B!RO (Saša Košuta, Dora Lončarić, Mario Kralj) + Zora Salopek Baletić

Opis projekta (tekst autora):

Uređenje prostora ulice Ljerke Šram, koja omeđuje tržni centar s južne i zapadne strane, ponajprije proizlazi iz potrebe za afirmacijom ulaza u tržnicu te ustaljenih i potrebnih smjerova kretanja pješaka. Umrežavanjem pravaca glavne pješačke transverzale smjera sjever – jug, sporednih puteva koji se ‘kače’ na postojeću pješačku mrežu naselja kao i uzvišene urbane platoe te doticanjem ulazaka u tržni centar nastaje trokutasti raster s nekoliko razina prostora okupljanja i bivanja.

Dobiveni trgovi u nekoliko formata (S, M, L) međusobno se razlikuju sadržajem i mikroatmosferom te se utoliko poistovjećuju s temom okolne izgradnje uzvišenih platoa ispunjenih raznim javnim sadržajem. Spoj s objektom tržnice ponajviše se manifestira kroz potvrdu pješačkih veza koje vode ka i prolaze kroz sam objekt te samim time se i unutarnji atrij tržnice može gledati kao jedan od (novo)ostvarenih trgova (XL).

Mreža kretanja ujedno obujmuje zatečena stabala te tako formira biljne nasade omeđene prefabriciranim betonskim zidom. Betonski zid snosi razne funkcije – od umetnutog urbanog mobilijara do razlistavanja u veće površine kao što su terase, dječje igralište ili parking za bicikle. Površine biljnih nasada ujedno služe za proces zbrinjavanja oborinske vode. Putem procesa retencije tj. akumulacije vode unutar spremnika ispod biljnih nasada oborinska voda se procijeđuje direktno u tlo i time rasterećuje oborinsku kanalizacijsku mrežu. Hortikulturalno promišljanje bazira se na sačuvanju postojećih visokih stabala te zapunjavanju novim slojem nižeg raslinja. Odabir nižeg raslinja prilagođen je mogućnosti osunčanosti lokacijete samim time odabrana kombinacija biljaka kojoj odgovara položaj u djelomičnoj sjeni.

Hodna ploha od obojanog asfalta pridonosi snažnom identitetu ulice gdje s intezitetom kolorita podupire dinamičan karakter glavnog mjesta okupljanja i sastajanja. Isto tako, odabirom crvenih nijansi potvrđuju se koloristički detalji okolne izgradnje.

Više o projektu pogledajte u nastavku kroz opise detalja, scenarija korištenja te urbane opreme:

Rezultate natječeaja za izradu idejnog urbanističko-arhitektonskog rješenja uređenja ulice Ljerke Šram, na kojem je predstavljeni projekt proglašen najboljim, pogledajte na linku

Kategorija PROJEKTIRANJE otvorena je za prijave vaših projekata iz sfera arhitekture, uređenja interijera, javnih prostora i privremenih prostornih struktura, a vaše radove primamo na naš mail submit@vizkultura.hr.

The post Uređenje ulice Ljerke Šram appeared first on vizkultura.hr.

Subotom predstavljamo autorski projekt iz sfere arhitekture, dizajna interijera, privremenih prostornih struktura i oblikovanja javnih prostora 

NFO – Kampovi Mon Perin

Naziv projekta: Rekonstrukcija javnih objekata u Kampovima Mon Perin u Općini Bale
Lokacija: Kamp Mon Perin, Općina Bale
Autori: NFO d.o.o.
Projektni tim: Kata Marunica, Dijana Pavić, Goran Rukavina, Nikica Pavlović, Nenad Ravnić, Filip Vidović
Investitor: Mon Perin d.o.o.
Voditelj projekta: IF Projekt d.o.o.
Suradnici: Zona Creativa d.o.o., IEP d.o.o., Technica suprema d.o.o., Radionica statike d.o.o.
Godina projekta: 2015.
Godina realizacije: 2016.
Fotografije: Bosnić + Dorotić

Kampovi Mon Perin nalaze se u Općini Bale te se rasprostiru na 9 km obale, na pola puta između Rovinja i Pule. Cijela zona je dijelom zaštićena kao prirodna cjelina i arheološko nalazište tako da su uvjeti gradnje iznimno strogi. Nakon procesa ozakonjenja bespravno sagrađenih građevina u kampu su, između ostaloga, legalizirani objekti recepcije, restorana i sanitarnih čvorova. Projektni zadatak bio je podići kategorizaciju kampa s 2 ** zvjezdice na 4**** između dvije sezone. Postojeći objekti smjeli su se rekonstruirati, ali u zadanim gabaritima, bez povećanja, što je bila iznimno otegotna okolnost s obzirom na traženo podizanje standarda u smislu kategorizacije. Također je bio cilj stvoriti suvremeni kamp, s građevinama koje i arhitektonskim jezikom sugeriraju nov smjer razvoja usluga unutar kampa. Unutar zadanih prostorno planskih uvjeta, između ostalog, rekonstruirani su objekti ulazne Recepcije kampa, Restorana Porto Buso i 8 sanitarnih čvorova. Objekti su prije obnove mahom bili “rekonstrukcije rekonstrukcija” s premalim kvadraturama i substandardnog uređenja.

Recepcija se nalazi na ulazu tj. na dodirnoj točki između 2 kampa Mon Perina (San Polo i Colone). Tu se vrši distribucija gostiju i prikupljaju osnovne informacije o uslugama Kampa. Osim same rekonstrukcije postojećeg gabarita recepcije dodana je vanjska pergola kao svojevrsni pretprostor za okupljanje gostiju, koja uz samu zgradu recepcije obgrljuje i 3 “presvučena” kontejnera, prostorije za potrebe uprave kampa tijekom sezone. Tlocrtni trokutasti oblik proizašao je iz oblika sugeriranog postojećim prometnicama koji usmjeravaju posjetitelje u jedan ili drugi kamp.

*Situacija prije rekonstrukcije / foto: NFO

Restoran Porto Buso nalazi se na atraktivnoj lokaciji uz samu obalu te je i njegova osnovna forma definirana legaliziranim objektom. Rekonstrukcijom se samo zadržao osnovni konstruktivni sistem, uz potpunu promjenu interijera, fasadnih obloga i opreme.

*Situacija prije rekonstrukcije / foto: NFO

Sanitarni čvorovi su bili poseban izazov projekta, upravo radi potrebe za većim brojem sanitarnih čvorova i pratećih sadržaja u istom gabaritu. Težnja je bila da se kroz sličnu oblikovnu formu sagrade svih 8 sanitarnih čvorova. U kampu San Polo nalazi se 4 sanitarna čvora napravljenih sa završnom obradom od kamenih prefabrikata dok se u kampu Colone nalaze 4 sa završnom obradom HPL ploča. Sanitarni čvorovi su projektirani kao tipski (2 tipa). Sastoje se od zatvorenih dijelova za sanitarije te natkrivenog dijela za pranje posuđa i odjeće. Takvom dispozicijom sanitarni čvorovi unutar sebe ostvaruju i komponentu javnog te postaju mjesta susreta.

*Nacrti / klikom na jedan prikaz otvara se galerija uvećanih nacrta

*Situacija prije rekonstrukcije / foto: NFO

Više o autorima: www.nfo.hr

Fotografije: Maja Bosnić i Ivan Dorotić, nacrti i fotografije prije rekonstrukcije: NFO

Kategorija PROJEKTIRANJE otvorena je za prijave vaših projekata iz sfera arhitekture, uređenja interijera, javnih prostora i privremenih prostornih struktura, a vaše radove primamo na naš mail submit@vizkultura.hr.

The post Kampovi Mon Perin appeared first on vizkultura.hr.

Subotom predstavljamo autorski projekt iz sfere arhitekture, dizajna interijera, privremenih prostornih struktura i oblikovanja javnih prostora 

Petar Mišković i Tomislav Pavelić – kuće u nizu

građevina kuće u nizu
lokacija Rukavac
autori Petar Mišković i Tomislav Pavelić
naručitelji privatni
površina parcele 1753 m2
bruto površina 940 (4×235) m2
projekt 2007
realizacija 2012
fotografije Robert Leš

O projektu:
Kuće se kaskadno nižu hrptom brda. Uzdužni presjek ponavlja nagib terena, pročelje pokazuje presjek.
Svaka kuća spiralno izrasta iz tla: od konobe do vidikovca, od potpunog mraka do krošanja stabala; sve su domaće aktivnosti usput obuhvaćene.
Šuma je izbor, zato je stalno prisutna u kući – ovisno od prirode pojedinačnog prostora, jednom je u naznaci, drugi put u širokoj panorami.

Kategorija PROJEKTIRANJE otvorena je za prijave vaših projekata iz sfera arhitekture, uređenja interijera, javnih prostora i privremenih prostornih struktura, a vaše radove primamo na naš mail submit@vizkultura.hr.

The post Kuće u nizu appeared first on vizkultura.hr.

Srijedom ili nedjeljom vam predstavljamo studentske projekte nastale na umjetničkim, dizajnerskim i arhitektonskim fakultetima, školama i akademijama, u Hrvatskoj, regiji i svijetu.

Naziv rada: Vatrogasni dom u Starom Gradu na Hvaru
Autor: Borna Pavičić
Kolegij: Diplomska radionica
Mentor: doc. Petar Mišković
Studij: Arhitektonski Fakultet, Sveučilište u Zagrebu

VATROGASNI DOM U MALOM MJESTU
Vatrogasni dom u malim mjestima, čije tkivo čine slične tradicionalne kuće, nadrasta svoju infrastrukturnu ulogu. U većoj mjeri arhitektura vatrogasnog doma određena je svojim tipološkim zakonitostima nego kontekstom. Poput ostalih zgrada društvene namjene ističe se svojom dimenzijom i oblikovanjem, te postaje prostor okupljanja mještana. Zgrada se nalazi u novom dijelu mjesta i projektirana je kao orijentir u homogenom tkivu.

ORGANIZACIJA
Građevina je smještena u središtu parcele, definirana sa 6×6 jednakih modula. Građevinu čine dva volumena, koji svojim međuodnosom definiraju tri vanjska prostora različitih karaktera: sjeverni mediteranski vrt mirnog karaktera, središnje dvorište za treninge, te interventno dvorište na dodiru s glavnom cestom. Središnja os zapad-istok uvlači prolaznike u dvorište, dok središnja os sjever-jug vizualno povezuje sadržaje unutar zgrade. Toranj volumena definira rub središnjeg dvorišta i omogućuje treninge, dok urbanistički definira križanje dvije ceste, te omogućava pogled na ulaz brodova u zaljev i atraktivan zalazak sunca na zapadu.

Sjeverni volumen funkcionira kao boravišni prostor, sa spavaonicama u suterenu. Prostor može postati društveni dom zajednice. Južni volumen funkcionira kao stroj sa stajalištima za vozila i popratnim radionicama, te nije predviđen za boravak posjetitelja. Dva volumena povezana su „mostom“ administrativnih prostora u istočnom modulu, ispod kojih je teretana s mogućnošću povezivanja s vanjskim dijelom i dvorištem. Međuodnos sjevernog boravišnog volumena i središnjeg dvorišta ostvaren je preko trijema/balature sa stubištima. Odnos
evocira tradicionalni odnos između balature na jugu i dvora. U Dalmaciji se većina društenog života odvija u „prostorima između“- trgovima, kalama i pjacama. Središnje dvorište doma je „prostor između“, koji je hibrid između ulice i trga, a služi za dnevne rituale održavanja opreme i treniranja. Dvorište ima mogućnost natkrivanja i može funkcionirati kao prostor za događanja zasebno i/ili kao dodatak sjevernog volumena. Osnovna nosiva konstrukcija su čelični profili HEA 240 na osnim razmacima 5,7m.

VOLUMEN I MATERIJAL

Građevina je oblikovana kao kompaktni plašt, koji rezovima komunicira s vanjskim površinama. Građevina se svojom jednostavnošću detalja izdvaja među kućama ukrašenim nefunkcionalnim detaljima. Svojom kompatknošću i jednostavnošću referira se na tipologiju vatrogasnih postaja, ali i na staro, izvorno tkivo grada. Svojom uličnom visinom vijenca od 5m, u odnosnu na visinu vijenca okolnih kuća od 10,5m, kompenzira za svoju veću tlocrtnu površinu. Jednostavan volumen obučen je u profiliranu ovojnicu crvenih vlaknocementnih ploča. „Pulsiranje“
nabora obloge i otvorenih harmonika pokazuje karakter zgrade koja je spremna „eksplodirati“ na zvuk alarma. Crvene vlaknocementne ploče pomiruju tri imperativa: referiranje na vatrogasne postaje, duh mjesta i vrijeme u kojem zgrada nastaje. Ne mogavši pomiriti potrebe svih imperativa jednim materijalom: opeka i crvena boja, kamen/žbuka i kupa kanalica/mediteran crijep, te ekonomičnost, modularnost i brzu izvedbu, odlučujem se za materijal koji ima atribute sva tri imperativa i koji ih interpretira na suvremen način.

*Tlocrt – Klikom na jedan vizual isti se otvara uvećan u galeriji

*Presjeci

*Pročelja

Imaš odličan studentski projekt i misliš da ga konačno trebaju vidjeti i ljudi izvan tvog fakulteta ? Saznaj kako, klikni na tirkiznu sliku iznad ovog teksta!

The post Vatrogasni dom u Starom Gradu na Hvaru appeared first on vizkultura.hr.

Subotom predstavljamo autorski projekt iz sfere arhitekture, dizajna interijera, privremenih prostornih struktura i oblikovanja javnih prostora 

Vjera Bakić i Matthias Kulstrunk – Bazenski kompleks Svetice

građevina: Bazenski kompleks Svetice, Zagreb, Hrvatska
autori: Vjera Bakić dipl.ing.arh. MA ETH i Matthias Kulstrunk MA ETH
arhitektonski ured: Plazma d.o.o.
projektni tim: Vjera Bakić i Matthias Kulstrunk
suradnici:
Dubravko Bačić, Ana Martina Bakić, Marko Cvjetko, Martina Jukić, Iskra Kirin, Ida Križaj , Marin Piršić
betonska i čelična konstrukcija: Ivan Palijan, Siniša Lulić, Đuro Uzelac, Vladimir Crneković
termotehnička postrojenja i strojarske instalacije: Branko Šegotić, Miroslav Županić, Tomislav Kralj, Zlatko Jakoplić, Tihomir Vrtačnik
bazenska tehnika: Nenad Šutevski, Dario Butković
elektro instalacije: Branko Čorko
instalacije vode i kanalizacije: Srđan Grujić
protupožarni elaborat: Melita Kanceljak Marelić
projekt prometa: Ivica Vukušić
projekt zaštite od buke: Miro Bolkovac, Hrvoje Domitrović
fotografije: Marko Mihaljević
sustav prostornog usmjeravanja: Narcisa Vukojević, Damir Bralić, Hrvoje Živčić, Alma Šavar

*Bazen 25x13m

investitor: Zagrebački Holding d.o.o.
površina parcele: 10.448,00 m²
bruto površina: 9.648,00 m²
neto površina: 5.816,00 m²
projekt: 2008.
realizacija: 2016.
glavni izvođači: Zagreb Montaža d.o.o. i Teh – Gradnja d.o.o.

*Dječji bazen

O projektu:

Na istočnom ulazu u grad, na jednoj od najstarijih sportskih lokacija u Zagrebu, novootvorena zgrada Bazenskog kompleksa Svetice, autora Vjere Bakić i Matthiasa Kulstrunka, nastala je u direktnom dijalogu s Maksimirskom šumom te zatečenim prirodnim ambijentom sportskog parka.

*Vodeno igralište i dječji bazen

Rubni dijelovi parcele ograđeni su i izgrađeni sa istoka i zapada masivnim longitudinalnim servisnim traktovima dužine 120 m, a središnji prostor velike bazenske dvorane koji je nastao između, natkriven je filigranskom bijelom čeličnom konstrukcijom, osvjetljen bazilikalno te otvoren u smjeru sjevera i juga prema okolnoj prirodi, sportskim borilištima i stambenim neboderima.

Uzdužni su zidovi bazenske dvorane tretirani u potpunosti eksterijerski. Njihova je površina kontinuirano obložena prefabriciranim betonskim elementima sa agregatom dravskog šljunka i ista je kao i obloga vanjskih zidova servisnih traktova. Osjećaj plivanja u bazenskoj dvorani je manje intiman,a više kao vani, na otvorenom natkrivenom trgu.

*Ulazni trg

U bazenskoj dvorani nalaze se olimpijski bazen 50×25 m te bazen za rasplivavanje i rehabilitaciju 25 x 13.7 m. Bazenski kompleks sadrži i mali bazen za učenje plivanja 8 x 6 m, vodeno igralište te prostor wellnessa sa toplim i hladnim bazenom te vanjskim drvenim atrijem pod nebom.

*Istočna fasada

Na krovnim terasama servisnih traktova nalaze se sportska igrališta malog nogometa, badmintona, odbojke na pijesku te uzdignute drvene palube i sunčališta za korisnike bazena.

*Teren za mali nogomet

*Ulaza u Wellness

*Wellness

*Vrt saune / Ulazni hall / Bistro / Fitness (klikom na jednu fotografiju otvara se galerija)

*Tuševi

*Sve garderobne jedinice bazena

*Situacija – prizemlje

*Tlocrt kata

fotografije: Marko Mihaljević

Kategorija PROJEKTIRANJE otvorena je za prijave vaših projekata iz sfera arhitekture, uređenja interijera, javnih prostora i privremenih prostornih struktura, a vaše radove primamo na naš mail submit@vizkultura.hr.

The post Bazenski kompleks Svetice appeared first on vizkultura.hr.

Subotom predstavljamo autorski projekt iz sfere arhitekture, dizajna interijera, privremenih prostornih struktura i oblikovanja javnih prostora 

Studio 3LHD – ‘Hotel Adriatic’

Projekt: Hotel Adriatic
Autori: Studio 3LHD
Godina projektiranja: 2014.
Zavrpetak građenja: 2015.
Lokacija: Rovinj
Kvadratura građevine (m2): 1911
Kvadratura tlocrta (m2): 821
Investitor: Maistra d.d.

Projektni tim: Saša Begović, Marko Dabrović, Tatjana Grozdanić Begović, Silvije Novak, Zorislav Petrić, Dijana Vandekar
Suradnici projektnog tima: Nives Krsnik Rister, Nevena Kuzmanić, Ivana Šajn
Koncept i arhitektura: Studio 3LHD
Interijer: Studio Franjić Šekoranja sa Studio 3LHD

Kustoski koncept: Vanja Žanko
Umjetnički management: Ana Cvitaš
Umjetnici: Abdelkader Benchamma, Jasmina Cibic, Igor Eškinja, Chris Goennawein, Kristina Lenard, Federico Luger, Charles Munka, Goran Petercol, Valentin Ruhry, SofijaSilvia, Saša Šekoranja, Massimo Uberti, Zlatan Vehabović, Žižić/Kožu
l
Dizajn uniformi osoblja: Studio I-GLE

Vizualni identitet i grafički dizajn: Lana Cavar sa Marino Krstačić-Furić i Ana Tomić
Fotografi: Domagoj Blažević, Siniša Gulić, Ognjen Maravić, SofijaSilvia, Duško Vlaović, Jure Živković

O projektu:

Adriatic je jedinstveni art hotel koji čini neponovljivi ambijent u kojem se prožimaju fantazija i realnost – umjetničke intervencije i svakodnevni objekti. Postojeća zgrada smještena na atraktivnoj lokaciji uz more izgrađena je 1913. godine kao jedan od prvih hotela u regiji, danas jedini u urbanom tkivu grada Rovinja.

Sveobuhvatnom obnovom i zajedničkim trudom kreativaca iz Hrvatske, Slovenije, Austrije, Italije, Njemačke i Francuske, okupljenih oko 3LHDovog koncepta, hotel je transformiran u luksuznu žarišnu točku grada. U eksterijeru je zadržan tradicionalni, autentični povijesni izgled, dok je novi interijer za koji su zaslužni Studio Franić Šekoranja s 3LHDom vizualno bogat, eklektičan, suvremen, klasičan i elegantan, s mnoštvom tekstura, tonova i boja. Pri osmišljavanju koncepta naglasak je stavljen na stvaranje atmosfere i estetike a ne na restauraciju izvornog interijera. Glavna značajka interijera su site-specific instalacije, nadopunjene manjim radovima koji su pažljivo postavljeni/odloženi u interijeru svake sobe, čiji su autori poznati međunarodni umjetnici. Umjetničku kolekciju hotela, u kojoj će uživati znatiželjni gosti u potrazi za drugačijim iskustvom čini više od stotinu komada muzejske vrijednosti.

Umjetnike i umjetnine odabrala je kustosica Vanja Žanko. Oni rade u različitim medijima a na projektu ih je objedinila aktivna želja za dubljim povezivanjem s prostorom te aktivacijom lokacije i njezine baštinske vrijednosti. Stvaranje site-specific umjetničkih radova zahtjevalo je od umjetnika stalno fino podešavanje i ispitivanje vlastite prakse, te je rad na ovom hotelu predstavljao pravi suradnički izazov za sve uključene sudionike.

Pri uređenju hotela interpretirani su njegovi povijesni slojevi, a umjetničkim intervencijama unesen je suvremeni kozmopolitski duh. Objekt se nalazi u zaštićenoj povijesnoj jezgri grada Rovinja, pa je u projektu obnove puno toga bilo unaprijed zadano. U potpunosti je ispoštovan stav konzervatora prema kojemu pri rekonstrukciji nije bila moguća suvremena reinterpretacija pročelja zgrade. U unutrašnjosti zgrade bile su dopuštene preinake. Investitorov zahtjev za ovu rekonstrukciju bio je da hotel ima prostrane sobe i da se ugostiteljski sadržaji u prizemlju orijentiraju prema svim gostima Rovinja. Prostori unutar zgrade zato su kroz niz zahvata maksimalno otvoreni i postali reprezentativni. Naglasak je stavljen na očuvanje postojećeg stubišta koje vodi od prvog do četvrtog kata. Novo stubište od prizemlja do soba postavljeno je ekscentrično u odnosu na prizemlje, kako bi se javni sadržaji hotela (caffe, brasserie) otvorili prema gradskom trgu.

Svaki tip prostora unutar hotela tretiran je specifično i odiše drugačijom atmosferom: brasserie je udoban, u mediteranskim tonovima i isprepliće se s krajolikom, hodnici crno obojenih zidova osvjetljeni svjetlosnim umjetničkim instalacijama vode do bijelih i prozračnih soba s pogledom na urbani život grada. U sobama tamna ogledala na zidovima kupaonica negiraju prostor i klasične pravokutne tlocrte čine „anti-klasičnima“.

Brasserie i Caffe bar u prizemlju orijentirani su prema svim gostima grada Rovinja, a ne samo hotelskim. Hrvatska umjetnica SofijaSilvia i slovenska umjetnica s londonskom adresom Jasmina Cibic osmislile su radove koji u dijalogu ispunjavaju ugostiteljski prostor. Atmosferične fotografije Zlatnog rta i Rovinjskog arhipelaga SofijeSilvie, otkrivaju sanjarsku zanesenost putnika pustolova, upravo tako osjeća se gost hotela dok na njima promatra bajkovit krajolik. Instalacija Jasmine Cibic ovješena o strop, vizualno izvire iz fotografija u prostor, s pticama u letu koje se oslanjaju na sjajne postamente. Referirajući se na dekorativne elemente stropa iz Palače Haludovo na otoku Krku, priziva u sjećanje oblikovanje jednog od prvih modernih hotela u Hrvatskoj, sagrađenog 1972. godine.

Prozračne svjetle sobe doimaju se poput umjetničkih studija, njihovi intimni ambijent gostima pruža ugođaj elegantnog doma. Sobe su različitih veličina, uređene vrlo sličnim namještajem, ali s potpuno različitim radovima umjetnika. Dvoje umjetnika reagiralo je na prekrasne vremenske uvjete koji pretvaraju ovo podneblje u rajsko mjesto za odmor. Francuski umjetnik Abdelkader Benchamma na licu mjesta stvorio je crteže izravno na zidovima soba, u čistim i intenzivnim linijama, pozivajući gosta u melankoličnu i sanjivu viziju svemira i njegovih prirodnih fenomena koji se mogu javljati u obliku fantastičnih ostvarenja. Hrvatski umjetnik Igor Eškinja u svom suptilnom i elegantnom pristupu, sklon eksperimentu s raznim tehnikama, posvetio se istraživanju danas gotovo zaboravljene fotografske tehnike cijanotipije.

Najluksuznija soba u hotelu ima jedinstveni pogled sa dva balkona, samostojeću kadu smještenu kraj kreveta i ulje na platnu hrvatskog slikara Zlatana Vehabovića. U slici on spaja klasične i suvremene vrijednosti, propitujući tehnološki razvoj i dostignuća 21. stoljeća.

U bijele sobe ulazi se iz prostranih crnih hodnika u kojima su radovi koji se bave različitim aspektima svjetla, važnom umjetničkom materijom u ovom projektu, koja hodnike pretvara u svjetlosne koridore. Talijanski umjetnik Massimo Uberti iscrtava arhitekturu kao da crta svjetlećom olovkom u prostoru. Svjetlosna instalacija u obliku otvora poziva promatrača da se poigra s vlastitom maštom; zamisli svjetove koji su obitavali u ovom prostoru hotela prije brojnih renovacija. Hrvatski umjetnik Goran Petercol je davne 1963. godine u noćnoj šetnji praznim ulicama Rovinja, dugim ekspozicijama bilježio svoje prve radove fotografskim aparatom i ne sluteći možda njihovu kasniju ulogu. Izložene u hotelu, postavljene su uz bok sadašnjem trenutku kojemu svjedočimo gledajući taj isti prostor.

U hodnicima je naglasak stavljen na očuvanje postojećeg stubišta koje se proteže kroz sve katove, jedinog izvornog elementa u interijeru – u čijem ambijentu je smještena umjetnička instalacija austrijskog umjetnika Valentina Ruhrya. Ruhryjev rad visok gotovo 15 metara prolazi kroz i spaja se sa starim stepeništem hotela, jedinim prostorom koji je zadržao svoju originalnu formu u interijeru, a time i duh stoljetne građevine. Geometrijski apstraktna kompozicija pravokutnih linija nosač je fluorescentnih cijevi koje stvaraju začudnu atmosferu i daju osvjetljenje prostoru.

rel=”pp[x]”

Više o arhitektima: 3lhd.com

Fotografije: Domagoj Blažević, SofijaSilvia, Duško Vlaović, Jure Živković

Kategorija PROJEKTIRANJE otvorena je za prijave vaših projekata iz sfera arhitekture, uređenja interijera, javnih prostora i privremenih prostornih struktura, a vaše radove primamo na naš mail submit@vizkultura.hr.

The post ‘Hotel Adriatic’ appeared first on vizkultura.hr.

Subotom predstavljamo autorski projekt iz sfere arhitekture, dizajna interijera, privremenih prostornih struktura i oblikovanja javnih prostora 

Danijel Marasović i Filip Pochobradsky / Studio crta – Stambeni objekt 032

Projekt: Stambeni objekt 032
Lokacija: Pantovčak, Zagreb
Autori: Danijel Marasović i Filip Pochobradsky / Studio crta
Godina projektiranja: 2012. – 2014.
Godina dovršetka gradnje: 2014.
Površina: 631 m2
Fotografije: Robert Leš

Projekt konstrukcije: Branko Galić, Radionica Statike d.o.o.
Projekt hidro, termo i plinskih instalacija: Goran Parenta, Grafing-a d.o.o.
Elektrotehnički projekt: Alen Farago, ETS Farago d.o.o

 
*Klikom na jednu fotografiju otvara se cijela galerija

O projektu (iz teksta arhitekata):

Stambeni objekt 032 sastoji se od tri dvoetažne stambene jedinice povezane zajedničkim podrumom. Ulazi u stambene jedinice su sa sjeverne strane. Na oblikovanje stambenog objekta i njegovo pozicioniranje na parceli uvelike je utjecala projektantska želja da se postojeći bor na sjeveroistočnom uglu objekta sačuva. To je rezultiralo prostornom dispozicijom u kojoj se stambene jedinice međusobno izmiču, formirajući sa sjeverne strane parcele proširenje u zoni kontakta s ulicom, a s južne strane proširenje u zoni kontakta sa zelenilom. Stambene jedinice su projektirane za bliske prijatelje i njihove obitelji, što je rezultiralo da se južni dio parcele na koji se izlazi iz prostora dnevnog boravka i blagovanja isprojektira kao cjelina bez vizualnih pregrada.

Stambeni objekt projektiran je na dvije nadzemne etaže kako bi se čim više ostvario kontakt korisnika s okolinom te održalo mjerilo okolne gradnje. U prizemlju postoji izravni kontakt dnevnog boravka i blagovanja s terasom na jugu, dok s kata postoji vizualni kontakt na grad.

Prizemlje svake jedinice sadržajno čini prostor boravka, kuhinje i blagovanja s pomoćnim prostorijama (wc, izba i gospodarstvo). Prvi kat je predviđen kao “noćni” dio objekta, pa svaki sadrži po dvije dječje spavaće sobe i roditeljsku sobu. Na katu se nalazi kupaonica i gospodarstvo, a stubište koje povezuje objekte kroz sve tri etaže smješteno je uz sjeverno pročelje. Podrum je jedinstven za sve tri stambene jedinice, ali je za svaku jedinicu unutar podruma predviđena zasebna prostorija-spremište iz koje je omogućen pristup do prizemlja jedinice. U garažu se ulazi preko djelomično natkrivene rampe s istočne strane objekta.

   
*Klikom na jednu fotografiju otvara se cijela galerija

 
*Klikom na nacrt isti se otvara uvećan

Fotografije: Robert Leš

Kategorija PROJEKTIRANJE otvorena je za prijave vaših projekata iz sfera arhitekture, uređenja interijera, javnih prostora i privremenih prostornih struktura, a vaše radove primamo na naš mail submit@vizkultura.hr.

The post Stambeni objekt 032 appeared first on vizkultura.hr.

Subotom predstavljamo autorski projekt iz sfere arhitekture, dizajna interijera, privremenih prostornih struktura i oblikovanja javnih prostora 

IVANIŠIN.KABASHI.ARHITEKTI – Stambeno naselje po programu POS, Dubrovnik – Mokošica

Projekt: Stambeno naselje po programu POS, Dubrovnik – Mokošica
Investitor: Grad Dubrovnik, Agencija za poticano stanovanje
Autori: Krunoslav Ivanišin, Lulzim Kabashi, Iva Ivas/ IVANIŠIN.KABASHI.ARHITEKTI
Koautori: Ivan Vadanjel, Marina Kevilovska, Ivan Ivanović
Konstrukcija: Ultra Studio
Instalacije: Modus Projekt, VV Elektroprojek, AR Projekt
Fotografije: José Hevia
Izvođač: Lavčević inženjering d.o.o
Godina projektiranja: 2008.-2012.
Godina dovršetka gradnje: 2015.
Površina: 7000m2

O projektu:
Niti kruti pravilnik o socijalno poticanoj stanogradnji uvjetuje samo maksimalnu cijenu i kvadraturu stanova, niti skučene odredbe generalnog urbanističkog plana određuju tek apstraktne pravce, visine i udaljenosti građevina. Naprotiv, oni se najdirektnije tiču suštine projekta stambene arhitekture: oblika stanova i građevina, njihovih međuodnosa, načina kako rastu iz tla; stambene tipologije, prirodnog i umjetnog konteksta, otvorenog prostora među građevinama.

Pogotovo u slučaju situacije na strmoj padini šezdesetčetiriju stanova, jednog malog vrtića, dviju dvojnih, jedne četverodijelne skupne građevine, i vijugave ceste među njima. U pozadini je sivi kameni masiv, ispred rijeka, nasuprot tamnozelena padina, sa strana makija, zapušteni dôci, obnovljeni maslinici, infrastruktura, masa projektiranih i neprojektiranih stambenih građevina paralelnih slojevima reljefa, ruševine davnog i našeg doba i savršena (mikro)klima: između uzvišenog i pitoresknog, kao da je oduvijek tako bilo, suvremena dubrovačka arkadija.

Osim iz pravilnika…, dispozicija stanova izvedena je iz stambene paradigme istočne obale Jadrana opisane mletačkom rugalicom: quattro stanze un salon, è la casa d’un Schiavon; s površinama hodnika pribrojenima centralnoj saloči sa sobama sa strana.

Namjena soba prepuštena korisnicima. Izvanredno prilagodljivom tipu dodana je promjena razine, tako da se onemogući pogled iz galerije kojom se preko loggije pristupa do drugog stana, a svakom stanu osigura najmanje dvostrana orjentacija.

Osim iz odredbi … plana, položaji pojedinih građevina izvedeni su iz prirode reljefa, a njihovo spajanje u dvojne ili skupne građevine ostvareno preko dvostrukih natkrivenih stubišta: grupna forma s dovoljno pogleda, sunca i sjene za svakoga, s garažama zatrpanim ispod i po vertikali razvijenim pješačkim površinama; javnim prostorima zavijenim između stanova.

*Klikom na jednu fotografiju otvara se cijela galerija

*Projekt je nominiran za nagradu “Drago Galić” Udruženja hrvatskih arhitekata, za najbolje postignuće na području stambene arhitekture u 2015. godini. Sve nominirane pogledajte ovdje

Fotografije: José Hevia

Kategorija PROJEKTIRANJE otvorena je za prijave vaših projekata iz sfera arhitekture, uređenja interijera, javnih prostora i privremenih prostornih struktura, a vaše radove primamo na naš mail submit@vizkultura.hr.

The post Stambeno naselje Mokošica appeared first on vizkultura.hr.

Kad su me kolege iz Vizkulture zamolili da napravim intervju s Professor emerita dr.sc. Hildegard Auf-Franić, ovogodišnjom dobitnicom nagrade Viktor Kovačić za životno djelo koju dodijeljuje Udruženje hrvatskih arhitekata, osjećala sam se izuzetno počašćeno i veliko zadovoljstvo bilo mi je razgovarati s profesoricom koja mi je u ranim danima bavljenja arhitekturom uspjela usaditi jednu osjećajnost prema kontekstu, dosljednost u rješavanju funkcionalne dispozicije i na kraju potaknuti me na traženje vlastitog izraza u arhitekturi. Malo je ljudi koji toliko dosljedno, vlastitim primjerom, inzistiraju na izvrsnosti u svim poljima djelovanja: u pedagoškom, projektantskom i znanstvenom. Profesorica Auf-Franić sigurno je jedna od njih.

Prof. Auf-Franić diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1965. u klasi prof. Nevena Šegvića. 1967. godine završila je poslijediplomski studiji u Majstorskoj radionici HAZU prof. Drage Galića. Pod mentorstvom prof. dr. B. Milića, 1979. godine obranila je magistarski rad „Kontaktne zone – potencijalni prostori vitalizacije primarnog centra Zagreba“, a pod mentorstvom prof. dr. Ede Šmidihena izradila je doktorsku disertaciju „Centri usmjerenog obrazovanja u funkciji kulturno – društvene integracije“.

Radila je na Arhitektonskom fakultetu kao asistentica, zatim kao znanstvena asistentica, predavačica pa docentica i izvanredna profesorica. Od 1998. redovna je profesorica, a od 2003. godine redovita profesorica u trajnom zvanju. Od 1980. voditeljica je istraživačkih timova na nizu znanstvenih tema iz područja arhitekture zgrada za odgoj i obrazovanje. U dva mandata bila je dekanica Arhitektonskog fakulteta, a u tri prodekanica za nastavu, pokrenula je i vodila doktorski studij Arhitektura, a danas ima status Professor emerita, doživotne profesorice.

*Prof. Hildegard Auf-Franić / foto: Maja Bosnić

U svom arhitektonskom opusu radila je sve, od vrtića do sveučilišta, od gradskog centra do urbanističkog detalja, od spomenika do crkve i kazališta, i pri tome se zalagala za jednu društveno integrativnu arhitekturu koja se radi za zajednicu u kojoj se gradi.

Pedagogija arhitektonskog projektiranja posebno je osjetljiva tema danas kad je arhitektura, s jedne strane pod pritiscima sve težih zahtjeva tržišta, novih tehnologija, brzine rada, a s druge strane pod sve većom liberalizacijom onoga što arhitektura jest. Mladi arhitekti sve teže iznalaze vlastiti izraz i put. U tom kontekstu uloga dobrog učitelja koji postavlja dobre temelje još je izraženija. A budući da je doprinos prof. Auf-Franić u pedagogiji arhitektonskog projektiranja za generacije arhitekata neopisivo velik najveći dio intervjua posvetili smo upravo tom aspektu njenog rada i njenog iskustva.

U nastavku pročitajte razgovor kojeg objavljujemo upravo danas, ususret dodijeli nagrade za životno djelo UHA-e koja će se večeras održati u Vitićevoj Kockici, u sklopu Godišnje izložbe realizacija hrvatskih arhitekata!

*Prof. Hildegard Auf-Franić i Ana Aščić / foto: Maja Bosnić

► Uspjeli ste u jednoj osobi pomiriti arhitekticu, profesoricu i znanstvenicu. Koliko je za arhitekta bitno to kretanje između misli i djela i možete li uopće zamisliti praksu koja nije popraćena sustavnim kritičkim promišljanjem onoga što se radi?

Prof. Hildegard Auf-Franić: Kad radite na fakultetu i bavite se pedagogijom, morate se cjeloživotno educirati u svim segmentima struke i znanosti, ne samo u temama koje volite. Moj prvi interes bio je urbanizam, a tek poslije zgrade za odgoj i obrazovanje. Naravno, sam se educiraš i druge educiraš. To je jedna nadgradnja, pri tome čovjek jako puno nauči od studenata, jer mi kao nastavnici imamo i povratnu informaciju. Ono što posebno želim naglasiti, za mene je svaki studentski zadatak novi projekt. Jer rad sa studentima je komentar projekta, komentar jedne ideje, komentar jednog postupka koji prolazi student, a nastavnik ga u tom postupku treba samo usmjeravati, nikad ga ne zaustavljati, jer na kraju to mora biti autorski studentski projekt.
S druge strane, isto tako vjerujem da kad si profesor iz projektiranja obavezno moraš imati svoju projektantsku praksu. Tu projektantsku praksu prate teze, a projekt je rezultat sveukupnog promišljanja. Kod urbanizma su to urbanističke vizije, kod arhitekture je presudan presjek koji stvara treću dimenziju i utjelovljuje arhitektonsku cjelinu.

*Dječji vrtić Malešnica (autori. H. Auf-Franić, V. Olujić i T. Žarnić / foto: Marija Braut

► Kad govorimo o tom oblikovanju i trećoj dimenziji, moj dojam je da ste se kao pedagog i kao arhitekt zalagali za jednu vrstu arhitekture koja bi se jednom riječju mogla opisati kao ˝demokratična˝, jesam li na dobrom tragu?

Prof. Hildegard Auf-Franić: Na dobrom ste tragu. Kad razmišljate o tome kako doći do projektantskog zadatka, ja sam svoje uglavnom dobivala natječajima. Obaveza je da se natječaji rade za zgrade društvenog standarda, škole, vrtiće, sveučilišta itd. što je i kolegij koji sam predavala. Ono što sam pri tome htjela usaditi studentima je da svaki od tih prostora, bez obzira na to što su funkcionalno određeni, uvijek budu ˝demokratični˝ prostori, prostori jedne zajednice svih korisnika – a to su roditelji, djeca i odgajatelji. Kada vrtić ili škola takve prostore ponude, onda je socijalizacija korisnika moguća i provediva. Svakako bi taj stav prema zgradama društvenog standarda trebalo promovirati kao obavezu koja treba proizaći iz programa i biti cilj i vrhunac projektantske ponude. Kad studenti to metodološki prepoznaju u pristupu tom zadatku, oni će ga prepoznati u svakom sljedećem. Nije tema da naučimo sve tipologije, već da znamo metodološki pristupiti zadatku kroz urbanistički kontekst i prostorno funkcionalnu dispoziciju. Ali to bogatstvo koje projektant nudi kao autor umjetničkog djela mora biti prepoznato u javnim prostorima kuća i u tome što ti javni prostori nude svima nama. Kad studente navedete na taj način razmišljanja, onda ste postigli cilj.

  
*Osnovna škola Jelkovec (autori H. Auf-Franić, T. S. Franić, V. Rister i L. Korlaet) / foto: Domagoj Blažević

► Sada se nalazimo u Vašem kabinetu na Arhitektonskom fakultetu, u ustanovi koju ste kroz godine i stvarali, kojoj ste posvetili i u koju ste utkali velik dio svoje aktivnosti i energije. Kad iz ove današnje pozicije gledate unatrag, koliko se način prenošenja znanja novim generacijama promijenio, i je li se u suštini mijenjao? Postoji li neki supstrat koji je isti, neki kontinuitet o kojem možemo govoriti?

Prof. Hildegard Auf-Franić: U ovu kuću došla sam 1960. godine. Moj prvi susret bio je s profesorom Vrkljanom, koji bi došao sat i pol prije nas u crtaonu i cijelu ploču iscrtao svim mogućim konstrukcijama, nadvojima, lučnim, ravnim, od opeke. Nacrt je bio višebojno umjetničko djelo i moram reći da sam bila u šoku kad je čistačica došla pod pauzom i sve izbrisala. Meni je bilo apsolutno nedokučivo da se tako nešto izbriše bez dokumentiranja i bez fotografiranja.
Mijenjaju se tehnologije, mijenjaju se načini kako se radi, ali edukacija u srži nudi isto. Arhitektura je jedna apsolutno široka disciplina, takva mora i ostati. Šteta je da se dogodio Bolonjski proces u edukaciji, arhitektura ne postoji bez integralnog znanja i integralnog studija.
Kad se u tom kontekstu govori o zagrebačkom studiju on je kurikulume mijenjao više puta. Zagrebačko Sveučilište je srednjoeuropsko sveučilište i takav je kurikulum našeg studija. Tehnička grupacija fakulteta na Zagrebačkom Sveučilištu obvezao je i naš fakultet da prihvatimo Bolonju, ponavljam da nam je time učinjena šteta! Unatoč svemu, obaveza svakog studija je studente naučiti kako se studira, kako se uči, kako bi se studenti, prema svojim afinitetima, mogućnostima i željama educirali na svakom zadatku svoga studija i kasnije.
Nedavno sam pročitala jednu anketu u ČIP-u što studenti misle o fakultetu. Jedan student rekao je da je za njega fakultet kao švedski stol i da uzima s njega ono što mu se sviđa (smijeh). Danas sam profesor emeritus, što mi je velika sreća i zadovoljstvo, s jednako velikom pažnjom uvažavam i slušam svaku primjedbu i kritiku studenta.
Za mene je obrazovanje jedan krug, jedan ciklus: prvo sam slušala svoje profesore, divila im se, zatim sam pokušala uspostaviti neki standard u svojim predavanjima, razviti katedru, tako su nastale i neke knjige, da bi na kraju opet krug završio sa studentima, njihovim mišljenjima i stavovima, jer oni su zapravo cjeloživotni kritičari vlastitih profesora.
I ovu nagradu sam dobila jer su me prepoznali i predložili upravo studenti, danas kolege, silno sam ponosna jer je to životna nagrada UHA-e.

*Prof. Hildegard Auf-Franić / foto: Maja Bosnić

► Jedan od mojih profesora na magistarskom studiju u Madridu, Javier Seguí, tvrdio je da je dobar onaj profesor koji svog učenika nauči slobodi. Slažete li se s time i koliko je ta, uvjetno rečeno sloboda, ostvariva unutar Bolonjskog sustava koji studenta priprema, kako se često kaže, za ˝tržište rada˝?

Prof. Hildegard Auf-Franić: Bolonja ima jako teške obaveze jer mora naučiti kandidata kako da funkcionira, radi i snalazi se na tržištu. Prema tome ovaj prvi dio Bolonjskog procesa stavlja puno previše zadaća pred nastavnike i studente, da bi se s druge strane doživio apsurd da se ti koji su završili Bolonju ne mogu naći na tržištu, jer danas tržište ima takvu super produkciju arhitekata da oni za funkcije ovog prvostupanjskog kandidata mogu uzeti magistra arhitekture. Pri tome se gubi taj odnos, od prvog dana do zadnjeg dana stvaranja slobode u arhitektonskoj edukaciji, jer imate silni pritisak da sve naučite u prvom dijelu i onda kad dođe sloboda ne znate što ćete s njom. Bilo bi puno bolje kad bi ta sloboda poticala kreaciju od prvog dana. Naravno, kao uvijek, strašno puno ovisi o sreći koga si dobio kao svog nastavnika.

Vježbe nisu bezrazložno tretirane kao predmeti jer se na vježbama radi direktno s nastavnikom i on te može odgajati i modelirati. Ja sam imala sreću da sam praktički od početka projektiranja do kraja imala profesora Dragomanovića koji je bio savršen pedagog i beskrajno drag čovjek.

Meni je na fakultetu najljepše bilo kad sam bila asistent i kad sam direktno radila sa studentima. Popodneva bi provodili na vježbama, pili kavu, slušali muziku, intenzivno komentirali i radili. Mislim da današnja kompjuterska tehnika u kojoj si sam s ekranom, sam sa svojim slušalicama, nije dobra. Više nema komunikacije među studentima, izostala je izmjena mišljenja i ocjene svih radova studenata.
Kako će se kurikulum mijenjati to je jedna formalna ili prednost ili teškoća. Važno je kako će se ostvariti komunikacija između učitelja i učenika.

  
*U kabinetu prof. Hildegard Auf-Franić / foto: Maja Bosnić

► Odnos mentora i učenika centralna je tema Foucaultove knjige Vladanje sobom i drugima, u kojoj traži odgovor na pitanje kako mentor navodi učenika da uspostavi takav odnos sa samim sobom da može ovladati sobom i u konačnici drugima. Kako to komentirate? 

Prof. Hildegard Auf-Franić: Najvažnije je da te škola nauči da vladaš sobom. Kao kad govorimo o slobodi koju te uči profesor, tema je kako se uspostavlja sloboda i komunikacija. Presudno je da učitelj mora jednako znati slušati kao što treba znati i podučavati. Jer ako učitelj ne sluša, usmjerava svoju viziju što nije dobro, nastavnik treba pustiti studenta da razvija vlastitu tezu i temu.

► Možete li nam nešto više reći o Majstorskoj radionici na HAZU? Kakva je atmosfera bila tamo i kako je utjecala na Vas?

Hildegard Auf-Franić: Kao student radila sam tijekom ljeta terensku praksu s povjesničarima umjetnosti. Velik dio moje kućne biblioteke je iz povijesti umjetnosti. Kroz rad na terenu upoznala sam profesora Preloga i Ivančevića.
Kad sam došla tamo, u Majstorskoj je bila odlična atmosfera, svatko je radio svoju studiju ili natječaj, svoj zadatak. Imali smo vremena, dobre volje, i prekrasan prostor. Umjetnici su dolazili k nama i mi k njima, upoznali se. Oni su išli u Hegedušićevu, Kršinićevu, Radauševu radionicu, to su bile radionice koje su vodili majstor slikar, majstor kipar ili majstor arhitekt. Profesor Galić bio je na fakultetu izuzetno strog profesor, ali u Majstorskoj smo razvili jedan savršen odnos pun razumijevanja i poštovanja.
S Džamonjom sam radila niz natječaja, arhitektonski realizirala spomenik u Barletti. S Richterom sam radila urbanistički natječaj za centar grada Zagreba. U arhitektonskoj suradnji s tako značajnim umjetnicima prepoznala sam prednost timskog rada, i uvjerila se da je arhitektura zbilja težak posao. Ali ne vjerujem kad kažu da je to muški posao, a ideju, misao, viziju jednako stvaramo i mi žene! Komentirali su u jednom drugom razgovoru da sam četvrta žena koja je dobila životnu nagradu Viktora Kovačića, tom prilikom sam ˝obećala˝ mladim kolegicama još nagrada.

  
*Dječji vrtić Markuševac (autori: H. Auf-Franić i T.S. Franić) / foto: Robert Leš

► Osim posvećenosti zagrebačkom fakultetu, imali ste bitnu ulogu u osnivanju splitskog fakulteta arhitekture. Koliko je za Split bilo bitno da dobije svoju školu arhitekture i je li ta škola uspjela iskoristiti potencijal da postane jedan novi poligon za istraživanje splitskih tema?

Prof. Hildegard Auf-Franić: Prije svega, ja sam prva Zagrepčanka u svojoj obitelji, meni su svi Splićani, i vezana sam za Split. Split je čaroban grad i nudi apsolutno sve što bi se o arhitekturi trebalo naučiti. Split nudi povijest, ljepotu povijesnih oblika, jedan fantastičan smještaj u geomorfološkom smislu: more podno Mosora, razapet je između Marjana i Žnjana. Dakle to je nešto što ti daje mogućnost da samo šetajući i gledajući možeš učiti.
Bila sam u Nacionalnom vijeću za visoko obrazovanje kad je došla zamolba da se analizira program za studij arhitekture u Splitu. Taj program sam vrlo kritički recenzirala, i ta je recenzija prihvaćena. Zatim je program studija došao na fakultetsko vijeće Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, i kao tadašnji dekan sam ga podržala.
Pri tome moram istaknuti da splitskog studija arhitekture ne bi bilo bez izuzetnog zalaganja prof.dr.sc. Darovana Tušeka i prof.dr.sc. Ivane Šverko koji su formulirali program studija.
Splitska Arhitektura ima manji broj studenata i osnovana je na entuzijazmu uglednih arhitekata, profesora, koji su mahom zagrebački đaci, te su znanje kritički i konstruktivno ugradili u splitski kurikulum.
Mladi asistenti došli su kao novaci, svi su doktorirali. Profesor Tušek je mentor na velikom broju doktorata, a kako je sam napisao četiri knjige o splitskoj arhitekturi tako je motivirao i svoje novake da rade splitske teme, što povijesne, što projektantske, što monografske pa do urbanističkih. Tako da mislim da su s jedne strane oni zadužili Split a s druge strane Split je zadužio njih, i svi zajedno vole to što rade. Još nisu zamoreni i mislim da imaju jednu kolegijalnu atmosferu koja je apsolutno konstruktivna.

 
*Tri fakulteta u Splitu, natječajni rad (H. Auf-Franić, T. S. Franić i V. Rister)

► U vašem opusu neizmjerno je bitan doprinos na polju znanstveno istraživačkog rada. Kolegij o sveučilištima dolazi kao neka vrsta integracije svega što ste radili – urbanizam + zgrade za odgoj i obrazovanje. Česta tema na predavanjima bila gradotvorni potencijal sveučilišta. Kako danas gledate na taj aspekt domaćih sveučilišnih kampusa?

Prof. Hildegard Auf-Franić: Za kampuse potreban je veliki prostorni rezervat, jer kampus je po programu praktički grad, grad u gradu, mora biti izuzetno dobro prometno povezan i programski elaboriran u niz faza izgradnje kroz dugi vremenski period.
Meni najdraže iskustvo što se tiče urbanizma, čak nije projektantski urbanizam, nego planerski urbanizam, koji sam izradila sa svojom ekipom Prostorni program kampusa Sveučilišta u Rijeci. Taj program sadrži prostorne programe svih fakulteta Sveučilišta, sve društvene, rekreativne, stambene, prateće unutarnje i vanjske prostore. Što je najvažnije program se postepeno realizira. Najzaslužniji je svakako akademik Daniel Rukavina, tadašnji rektor Riječkog Sveučilišta.
Danas kad čitate novine ili kad se pojavljuju vijesti stalno se još nešto otvara na riječkom kampusu, stalno se još nešto gradi, sad će se graditi domovi, zatim se treba graditi dvorana, pa fakulteti. Dakle to je cilj. Nije cilj da sve u istom trenutku bude gotovo. Kampus raste ili linearno ili koncentrično i ima faze, a kad dobije određenu masu kvadrata, a masa kvadrata znači i broj studenata, tek onda on zaživi. Imali smo sreću i realizirali Filozofski i učiteljski fakultet (s T.S.Franićem i V.Risterom) te za to dobili Veliku nagradu Zagrebačkog Salona. A najdraže od svega mi je to da smo svi mi participanti u projektu i rektor Sveučilišta bili jednako zadovoljni.

*Filozofski fakultet u Rijeci (autori: H. Auf-Franić, T. S. Franić i V. Rister) / foto: Robert Leš

► I ove knjige, rezultat Vašeg znanstveno-istraživačkog rada, su isto nešto što ostaje iza Vas?

Prof. Hildegard Auf-Franić: Po meni, obaveza je svakog profesora da ostavi literaturu, knjige za svoj kolegij. Svakako će moji nasljednici nastaviti raditi na knjigama s aktualizacijom programskih zahtjeva tako i relevantnih arhitektonskih primjera. 80. godišnjicu našeg fakulteta obilježili smo za mog dekanskog mandata monografijom. Uz sve primjedbe ona je danas skoro bih rekla ˝primarni izvor˝.

► Na kraju, kad smo sagledali svu širinu Vašeg bavljenja arhitekturom, kako gledate na sve učestaliji zahtjev za specijalizacijom u arhitekturi?

Prof. Hildegard Auf-Franić: Na fakultetu učimo metodu projektiranja. Dakle, mladi arhitekt educiran je i sposoban sagledati svaki zadatak i tek život i rad ga navedu na eventualnu specijalizaciju. Nitko nema pravo od mladog arhitekta tražiti specijalizaciju, puno bolje bi bilo očekivati poslijediplomske, doktorske studije. Autori će se po svojim afinitetima opredjeljivati za određene teme i tek kad odaberu vlastitu temu može se očekivati određena specijalizacija.

► Imate li još što poručiti čitateljima, arhitektima, svojim bivšim i budućim studentima?

Prof. Hildegard Auf-Franić: Nikad nisam požalila moj izbor. Arhitektura i fakultet bili su mi posao i život. Oduvijek mislim da je arhitektura jedno veliko stvaralačko čudo, i ako ikad posumnjate u to ispišite se s fakulteta ili prestanite raditi arhitekturu.

  
*Osnovna škola Borovje (autori: H. Auf-Franić, T. S. Franić i V. Rister) / foto: Robert Leš

*Arena Zagreb, natječajni projekt (Autori: H. Auf-Franić, T.S. Franić, V. Rister, L. Korlaet i M. Roth-Čerina)

*Muzička akademija u Zagrebu (Autori: H. Auf-Franić, T. S. Franić, V. Rister i L. Korlaet) natječajni projekt

*Restoran Agronomskog fakulteta (Autori: H. Auf-Franić, T. S. Franić i V. Rister), maketa

* Tekst prate izvedeni i idejni projekti prof. Hildegard Auf-Franić koje je radila u timovima s navedenim suradnicima. Zahvaljujemo na ustupljenom materijalu. Klikom na jednu fotografiju otvara se galerija svih vizuala.

**Autori fotografija navedeni su ispod svake fotografije. Prenošenje djelova teksta ovog intervjua, kao ni vizualnog materijala koji ga prati, nije dozvoljeno bez odobrenja Uredništva.

Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Arhitektura je veliko stvaralačko čudo appeared first on vizkultura.hr.

Subotom predstavljamo autorski projekt iz sfere arhitekture, dizajna interijera, privremenih prostornih struktura i oblikovanja javnih prostora 

Projekt:
Natječaj za izradu idejnog urbanističko-arhitektonskog rješenja uređenja ulice Ljerke Šram na Savici u Zagrebu (PRVA NAGRADA)

Autori:
B!RO (Saša Košuta, Dora Lončarić, Mario Kralj) + Zora Salopek Baletić

Opis projekta (tekst autora):

Uređenje prostora ulice Ljerke Šram, koja omeđuje tržni centar s južne i zapadne strane, ponajprije proizlazi iz potrebe za afirmacijom ulaza u tržnicu te ustaljenih i potrebnih smjerova kretanja pješaka. Umrežavanjem pravaca glavne pješačke transverzale smjera sjever – jug, sporednih puteva koji se ‘kače’ na postojeću pješačku mrežu naselja kao i uzvišene urbane platoe te doticanjem ulazaka u tržni centar nastaje trokutasti raster s nekoliko razina prostora okupljanja i bivanja.

Dobiveni trgovi u nekoliko formata (S, M, L) međusobno se razlikuju sadržajem i mikroatmosferom te se utoliko poistovjećuju s temom okolne izgradnje uzvišenih platoa ispunjenih raznim javnim sadržajem. Spoj s objektom tržnice ponajviše se manifestira kroz potvrdu pješačkih veza koje vode ka i prolaze kroz sam objekt te samim time se i unutarnji atrij tržnice može gledati kao jedan od (novo)ostvarenih trgova (XL).

Mreža kretanja ujedno obujmuje zatečena stabala te tako formira biljne nasade omeđene prefabriciranim betonskim zidom. Betonski zid snosi razne funkcije – od umetnutog urbanog mobilijara do razlistavanja u veće površine kao što su terase, dječje igralište ili parking za bicikle. Površine biljnih nasada ujedno služe za proces zbrinjavanja oborinske vode. Putem procesa retencije tj. akumulacije vode unutar spremnika ispod biljnih nasada oborinska voda se procijeđuje direktno u tlo i time rasterećuje oborinsku kanalizacijsku mrežu. Hortikulturalno promišljanje bazira se na sačuvanju postojećih visokih stabala te zapunjavanju novim slojem nižeg raslinja. Odabir nižeg raslinja prilagođen je mogućnosti osunčanosti lokacijete samim time odabrana kombinacija biljaka kojoj odgovara položaj u djelomičnoj sjeni.

Hodna ploha od obojanog asfalta pridonosi snažnom identitetu ulice gdje s intezitetom kolorita podupire dinamičan karakter glavnog mjesta okupljanja i sastajanja. Isto tako, odabirom crvenih nijansi potvrđuju se koloristički detalji okolne izgradnje.

Više o projektu pogledajte u nastavku kroz opise detalja, scenarija korištenja te urbane opreme:

Rezultate natječeaja za izradu idejnog urbanističko-arhitektonskog rješenja uređenja ulice Ljerke Šram, na kojem je predstavljeni projekt proglašen najboljim, pogledajte na linku

Kategorija PROJEKTIRANJE otvorena je za prijave vaših projekata iz sfera arhitekture, uređenja interijera, javnih prostora i privremenih prostornih struktura, a vaše radove primamo na naš mail submit@vizkultura.hr.

The post Uređenje ulice Ljerke Šram appeared first on vizkultura.hr.

Subotom predstavljamo autorski projekt iz sfere arhitekture, dizajna interijera, privremenih prostornih struktura i oblikovanja javnih prostora 

NFO – Kampovi Mon Perin

Naziv projekta: Rekonstrukcija javnih objekata u Kampovima Mon Perin u Općini Bale
Lokacija: Kamp Mon Perin, Općina Bale
Autori: NFO d.o.o.
Projektni tim: Kata Marunica, Dijana Pavić, Goran Rukavina, Nikica Pavlović, Nenad Ravnić, Filip Vidović
Investitor: Mon Perin d.o.o.
Voditelj projekta: IF Projekt d.o.o.
Suradnici: Zona Creativa d.o.o., IEP d.o.o., Technica suprema d.o.o., Radionica statike d.o.o.
Godina projekta: 2015.
Godina realizacije: 2016.
Fotografije: Bosnić + Dorotić

Kampovi Mon Perin nalaze se u Općini Bale te se rasprostiru na 9 km obale, na pola puta između Rovinja i Pule. Cijela zona je dijelom zaštićena kao prirodna cjelina i arheološko nalazište tako da su uvjeti gradnje iznimno strogi. No, nakon što je investitor u sustavnim težnjama da se digne kvaliteta kampa uveo novu infrastrukturu i uredio kamp parcele, na red su došle rekonstrukcije javnih objekata recepcije, restorana i sanitarnih čvorova sa ciljem da se kategorizacija kampa podigne s 2** na 4 **** zvjezdice u kratkom roku između dvije sezone. Postojeći objekti smjeli su se rekonstruirati, ali u zadanim gabaritima, bez povećanja, što je bila iznimno otegotna okolnost s obzirom na traženo podizanje standarda u smislu kategorizacije. Također je bio cilj stvoriti suvremeni kamp, s građevinama koje i arhitektonskim jezikom sugeriraju nov smjer razvoja usluga unutar kampa. Unutar zadanih prostorno planskih uvjeta, između ostalog, rekonstruirani su objekti ulazne Recepcije kampa, Restorana Porto Buso i 8 sanitarnih čvorova. Objekti su prije obnove mahom bili “rekonstrukcije rekonstrukcija” s premalim kvadraturama i substandardnog uređenja.

Recepcija se nalazi na ulazu tj. na dodirnoj točki između 2 kampa Mon Perina (San Polo i Colone). Tu se vrši distribucija gostiju i prikupljaju osnovne informacije o uslugama Kampa. Osim same rekonstrukcije postojećeg gabarita recepcije dodana je vanjska pergola kao svojevrsni pretprostor za okupljanje gostiju, koja uz samu zgradu recepcije obgrljuje i 3 “presvučena” kontejnera, prostorije za potrebe uprave kampa tijekom sezone. Tlocrtni trokutasti oblik proizašao je iz oblika sugeriranog postojećim prometnicama koji usmjeravaju posjetitelje u jedan ili drugi kamp.

*Situacija prije rekonstrukcije / foto: NFO

Restoran Porto Buso nalazi se na atraktivnoj lokaciji uz samu obalu te je i njegova osnovna forma definirana postojećim objektom. Rekonstrukcijom se samo zadržao osnovni konstruktivni sistem, uz potpunu promjenu interijera, fasadnih obloga i opreme.

*Situacija prije rekonstrukcije / foto: NFO

Sanitarni čvorovi su bili poseban izazov projekta, upravo radi potrebe za većim brojem sanitarnih čvorova i pratećih sadržaja u istom gabaritu. Težnja je bila da se kroz sličnu oblikovnu formu sagrade svih 8 sanitarnih čvorova. U kampu San Polo nalazi se 4 sanitarna čvora napravljenih sa završnom obradom od kamenih prefabrikata dok se u kampu Colone nalaze 4 sa završnom obradom HPL ploča. Sanitarni čvorovi su projektirani kao tipski (2 tipa). Sastoje se od zatvorenih dijelova za sanitarije te natkrivenog dijela za pranje posuđa i odjeće. Takvom dispozicijom sanitarni čvorovi unutar sebe ostvaruju i komponentu javnog te postaju mjesta susreta.

*Nacrti / klikom na jedan prikaz otvara se galerija uvećanih nacrta

*Situacija prije rekonstrukcije / foto: NFO

Više o autorima: www.nfo.hr

Fotografije: Maja Bosnić i Ivan Dorotić, nacrti i fotografije prije rekonstrukcije: NFO

Kategorija PROJEKTIRANJE otvorena je za prijave vaših projekata iz sfera arhitekture, uređenja interijera, javnih prostora i privremenih prostornih struktura, a vaše radove primamo na naš mail submit@vizkultura.hr.

The post Kampovi Mon Perin appeared first on vizkultura.hr.