Subotom predstavljamo autorski projekt iz sfere arhitekture, dizajna interijera, privremenih prostornih struktura i oblikovanja javnih prostora 

Studio AUTORI – Objekt C i Objekt D/ Kulturno-turistički kompleks „Terra Panonica“

Projekt: Objekt C i Objekt D / Kulturno-turistički kompleks „Terra Panonica“
Autori: Studio AUTORI
Projektni tim:  Dijana Novaković, Maja Trbović, Aleksandra Nikitin, Dušan Nenadović
Suradnica: Ljiljana Rodić – Bodrožić
Građevinski inženjering: Mega Plus, Beograd, Srbija
Lokacija: Mokrin, Kikinda, Srbija
Površina parcele: 3.500 m2
Izgrađeno: 2014.
Fotografije: Relja Ivanić

O projektu:
Kuće su dio kompleksa „Terra Panonica“ – kulturno turističkog kompleksa koji je namjenjen kreativnom radu i odmoru. Kompleks je izgrađen na mjestu ranijeg seoskog domaćinstva, tako da su dispozicije novih objekata i njihovi gabariti određeni po uzoru u na originalne objekte, dok funkcionalni odnosi među njima prate logiku ustrojstva lokalnih seoskih domaćinstava.
Pored Objekta C i Objekta D, kompleks čine reprezentativni smještajni objekt A, administrativni objekt B, kao i smještajni objekt 23. Svaki od objekata je posebno arhitektonski tretiran i predstavlja različite vidove dijaloga s lokalnim kontekstom.

Objekti C i D su namjenjeni kulturnom i kreativnom radu svake vrste. Objekti zauzimaju pozicije uklonjenih ekonomskih objekata nekadašnjeg poljoprivrednog domaćinstva (šopre-štale), orijentirani su na središnji prostor imanja i pozicionirani su u snažnoj međusobnoj vezi.

Forma, konstrukcija i materijalizacija asociraju na pomoćne objekte okolnih seoskih domaćinstava koji u svom konceptu predstavljaju natkrivene djeove imanja. Interijer oba objekta zamišljen je tako da daje dojam «nadstrešnice» prije nego li odvojenog interijerskog prostora. Ova karakteristika akcentirana je istom materijalizacijom omotača u interijeru i na fasadama.
Iako dvije različite građevinske jedinice, objekti C i D zamišljeni su kao jedinstvena funkcionalna cjelina koja se sastoji od prostora za druženje i okupljanje – u objektu C i prostora za rad – u objektu D.

Objekt C predstavlja EXPERIENCE POINT – mjesto susreta umjetnika koji stvaraju na imanju, i onih koji su došli na kraći odmor.
Zamišljen je kao potpuno otvoren multifunkcionalni prostor za najrazličitija događanja poput prezentacija, projekcija, koncerata, izložbi, degustacija itd.

Lake pregrade u interijeru, rotirajuća radna površina i veliki otvori na fasadi – kojima je interijer povezan sa platoom i baštom (povrtnjakom), čine objekt C veoma prilagodljivim za najrazličitije aktivnosti.

Ovismo o položaju rotirajuće radne površine i od tome da li je screen kuhinjske niše otvoren ili zatvoren, vizualni utisak interijera se mijenja od toplog karaktera trpezarije (kantine), do «hladne» izložbene hale. Prostor opremljen i prilagođen za najrazličitija događanja (od prezentacija, izložbi, kocerata, degustacija pa do kantine i mjesta za opuštanje i odmor) je zamišljen kao samo natkriveni dio dvorišta, gdje je posjetioc u svakom trenutku svjestan konteksta i okruženja u kojem se nalazi.

Površina objekta: 356 m2

Objekt D je univerzalna radionica namjenjena za najrazličitije vrste kreativnog rada. Predstavlja suvremenu zanatsku radionicu za umjtnike, dizajnere, inovatore i istraživače. Koncipiran je kao dvoetažni jednistveni tekući prostor otvorenog plana.

Prizemlje je koncipirano kao jedinstveni prostor za grublji manualni rad sa keramikom, drvom i metalom, dok je kat rezerviran za rad na kompjuterima, seminare i sastanke.
Sastavni dio objekta, i njegov produžetak, je laka čelična konstrukcija na katu, s vlastitim stepeništem – koja formira terasu i predstavlja ekstenziju radnih prostora prizemlja i kata u eksterijeru, tako da se kapaciteti radionice znatno uvećavaju u ljetnom periodu.

Geometrija objekta D proizašla je iz montažnih pomoćnih objekata svakog domaćinstva u njegovom neposrednom okruženju.
Objekt je bazične forme,“podignut na noge”, odvojen od tla, s idejom da samo natkriva dio imanja.

Površina objekta (sa terasom): 435m2

Više o autorima:
www.autori.rs

Kategorija PROJEKTIRANJE otvorena je za prijave vaših projekata iz sfera arhitekture, uređenja interijera, javnih prostora i privremenih prostornih struktura, a vaše radove primamo na naš mail submit@vizkultura.hr. Više informacija saznajte klikom na tirkizni prikaz iznad.

POVRATAK NA NASLOVNICU

The post Objekt C i objekt D appeared first on vizkultura.hr.

Kada se na jednom mjestu spoje grad, luka, rad, shopping i socijalističko samoupravljanje 70-ih godina dvadesetog stoljeća, dobivamo neočekivani arhitektonski konstrukt, u ovom slučaju Robnu Kuću RI arhitekta Ninoslava Kučana. U vremenu kada stege komunističkog sustava bivše Jugoslavije popuštaju, a ideali države predstavljeni u slobodi, radu i jednakosti nadopunjuju se zavodljivošću trgovine, zabave i turizma, kada većina Riječana barem jedno mjesečno shoppingira u obližnjem Trstu, političko i privredno rukovodstvo Rijeke odlučuje se na radikalan i pomalo neočekivani urbanističko-arhitektonski potez. Odlučuju se za izgradnju velikog shopping centra koji će spojiti grad i luku, odgovoriti na potrebe i nove zahtjeve radnika brzorastuće Rijeke.

Za razliku od vremena ranog socijalizma, kada su među prioritetima društvenog razvoja i gradnje urbane strukture bili komiteti Saveza komunista, gradske vijećnice, sudovi, ponekad i radnička sveučilišta, “katedrale” najnovijega doba nisu više hramovi duhovne i ideološke obnove, kao ni sjedišta vlasti i uprave, već to mjesto zauzimaju robne kuće, svetišta tek stvorenog naraštaja potrošača. Kako se sedamdesetih godina živi bitno bolje nego u vremenu poslijeratne obnove, pa se i “potrošačka groznica” širi veoma brzo, projekt Robne kuće Rijeka postao je stoga bespogovorna društvena i politička zadaća.

Planovi za izgradnju velike robne kuće ranih 70-ih godina mobilizirali su vodeće političke, društvene i trgovačke snage grada. Osnovano je posebno poduzeće koje će voditi ovaj opsežan i mnogima potpuno nepoznat projekt. Brojne delegacije i organizirane grupe u kojima su sudjelovali direktori trgovačkih poduzeća zainteresiranih da svoju djelatnost prošire na prvi shopping-centar, arhitekti, stručnjaci za marketing, trgovinu, instalacije klimatizacija i rasvjete, obilazile su u nekoliko studijskih putovanja robne kuće u Ljubljani, Mariboru i Beogradu. Također, u nekoliko su navrata, posjetili su neke od najatraktivnijih robnih kuća u Italiji, Austriji i Njemačkoj, dok se za tim glavnih arhitekata i suradnika projekta organiziralo i studijsko putovanje u Sjedinjene Američke Države. Pripreme za gradnju buduće riječke robne kuće RI postale su veoma ambiciozne, ona postaje pravi gradski prioritet.

Snaga projekta, polet i ambicija gradskih planera te jasan arhitektov stav o potrebi povezivanja starog rada, Korza i luke do samoga mora, rezultirale su odlukom da nova robna kuća zauzima prostor kroz dva gradska bloka, da premošćuje ulicu, da prelazi glavnu prometnu osovinu između Korza i Rive. Odlučeno je da se ulica nadgradi blokom robne kuće te sprovede pješački tok ljudi iz grada do luke prolazom kroz ljepotu i zavodljivost shoppinga.

Arhitekt Ninoslav Kučan kroz svoje tekstove, i brojne izjave za medije koji intenzivno prate kapitalni gradski projekt, jasno govori o važnosti prilike da se u Rijeci stvori arhitektonski presedan koji hrabro gleda u budućnost. “ Mi samo želimo ostaviti trag svojeg vremena. O ambijentalnim vrijednostima Rijeke itekako vodimo računa. Nismo htjeli kopirati, ponavljati staru arhitekturu, nego smo željeli pomnim odabiranjem materijala, proporcija i oblika kuće asocirati na tu arhitektonsku prošlost. Inspiraciju smo našli u jednom obliku života presudnom za Rijeku, u luci. Lučke manipulacije, dizalice, jarboli, signalizacija i infrastruktura, uvukli su se kao presudni likovni činilac u oblikovanju tog dijela Rijeke. Tehnika, pokret i manipulacija znak su našega vremena, glavni činilac našega rezona. Oblikovna zamisao ovoga objekta totalno je originalna. Proizlazi iz naših analiza, koncepcija i shvaćanja.” riječi su arhitekta i njegovog tima kojeg su pored Ninoslava Kučana činili arhitekti Boris Babić i Leo Tončinić.

Kao dobrodošla mogućnost uklapanja — interpoliranja u baštinjeni prostor, Kučanu se nametnula i kreativno otvorila slika i ambijent luke. Ona se više uklapala u njegove oblikovne koncepcije nego historicističko-secesijski ambijent okolnih blokova. Uvjeren da je tehnološki razvoj arhitekture njena budućnost, zalaže se za korištenje niza standardiziranih “prefabriciranih” elemenata koji će se na gradilištu samo montirati i instalirati “suhom izvedbom”, a neće se morati graditi zastarjelim “lijepljenjem blata” kako je to cinično govorio Kučan, starinskim zidanjem, betoniranjem i žbukanjem.

U duhu montiranja, prefabrikacije i industrijske proizvodnje, koja zamjenjuje klasično zidanje, zgrada je potpuno montažna. Pročelja su u prizemnom dijelu obložena velikim staklenim izlozima, dok su gornji katovi potpuno zatvoreni, bez prozora, prostori u potpunosti klimatizirani, obloženi okomito postavljenim uskim prefabriciranim betonskim elementima. Kompletno pročelje robne kuće na kraju je presvučeno i obloženo aluminijskom rešetkom, čipkom štapova spojenih u konstruktivnu arabesku namijenjenu postavljanju gigantskih reklamnih panoa koji danas doista prekrivaju velike dijelove pročelja robne kuće RI.

I unutrašnjost kuće potpuno je prefabricirana, montažna i pomno oblikovana u duhu vremena, naročito veličinom otvorenih prostora katova, visinom prizemlja i otvorenim stropovima u kojima se naziru instalacije. izravna veza s lukom (u to vrijeme u punom pogonu i najvećoh u bivšoj državi, uz koju se uklapa i jedna od tada najvećih robnih kuća u Jugoslaviji!) terasa je kavane na prvom katu uz južno pročelje. Terasa je doista luku približavala nadomak Robnoj kući, te je pružala jedinstven pogled, koji prije izgradnje nije bio moguć niti s jednog drugog mjesta na riječkoj Rivi.

Kako navodi Ervin Dubrović u svojoj knjizi o arhitektu Ninoslavu Kučanu, Robna Kuća RI nažalost nikada nije izvedena do kraja. Najvrednija Kučanova arhitektonsko-urbanistička zamisao da izgradi atraktivan i prometan pješački put koji bi s prostora lučke obale s Rivom doista izravno i snažno povezao Korzo, središnju gradsku ulicu, i Stari grad ostala je za “kasniju fazu”. Bila je to jedna od najintimnijih, i nikada ostvarenih želja lgora Emilija, Kučanova vršnjaka i dobrog prijatelja s fakulteta. U svakom slučaju, unatoč mnogim dvojbama i raspravama, neizvedenim i planiranim idejama, Kučanovu veliku Robnu kuću Ri, na dan je otvorenja, u četvrtak 14. studenoga 1974., posjetilo gotovo nevjerojatnih tridesetpet tisuća posjetitelja, građana i radnika koji su oduševljeno prihvatili novu zgradu, te je godinama smatrali prekrasnim darom grada, mjestom susreta i druženja za svih.

Tekst je, uz dozvolu autora, prenesen s bloga idisturato.com

The post Grad, luka, shopping appeared first on vizkultura.hr.

“And then there were two.” A onda ostadoše samo dvojica, rekao je ovih dana arhitekt Peter Eisenman arhitektu Richardu Meieru. Od Njujorške petorke (The New York Five) živi su ostali još samo Meier i on. Pa ipak, prošlotjedna smrt arhitekta Michaela Gravesa označava kraj jedne ere, ali i nastavak nikad dovršene diskusije o tome što bi arhitektura uopće trebala i mogla biti.

S iznimno plodnom karijerom iza sebe, profesurom na Princetonu i kojih 350 realizacija, Michael Graves je bio uspješan, popularan, sveprisutan, moćan arhitekt, kritičarima usprkos. Njegov opus kombinirao je karikirano, skicozno, dvodimenzionalno, historicističko, diznijevsko, stripovsko, pretjerano i jeftino; sve ono što su protivnici postmoderne uživali mrziti.

Pa ipak, datum njegove smrti – 12. ožujka 2015. – neće biti upisan u povijest kao Pruitt-Igoe trenutak postmoderne, iako je otišao jedan od njenih pionira i najkontroverznijih predstavnika. Dapače, postmoderna je još itekako živa: višeglava hidra neuništiva je i danas se naziva najrazličitijim imenima i ima bezbroj lica, lijepih i ružnih.

Ne, radi se o nečemu sasvim drugom. Previše energije ovih dana odlazi na pisanje o Gravesovim – i Alessijevim – slavnim čajnicima, a premalo na razmišljanje o nečemu što je puno važnije za današnju arhitekturu i pripadajuću krizu identiteta, a tiče se Gravesovih kreativnih početaka i njegove “velike izdaje”, jednog gotovo zagonetnog i znakovitog ideološkog prebjega, koji se – na ovaj ili onaj način – i danas ponavlja, diljem svijeta.

*Mladi Michael Graves, sredinom 1960-ih.

Njujorška petorka

Početak Gravesove karijere veže se uz već spomenutu Njujoršku petorku (The New York Five), skupinu mladih njujorških arhitekata koje je krajem 1960-ih okupila ideološka srodnost, niz razgovora u MOMA-i pod vodstvom Arthura Drexlera i, konačno, danas kultna publikacija iz 1972. (odnosno 1975.), koja je objedinila njihove projekte: “Five Architects”. Skupinu su činili: Peter Eisenman, Michael Graves, Charles Gwathmey, John Hejduk i Richard Meier. Danas su to svima poznata imena.

Bilo je to vrijeme svojevrsne krize u arhitekturi, pogotovo njujorškoj. Moderna je već bila umorna i prestalo se vjerovati da arhitektura može išta promijeniti, a kamoli cijeli svijet. Nakon šezdesetosmaške revolucionarne euforije i uzbuđenja koje se odjednom osjećalo u društvu i politici, filozofiji i umjetnosti, početkom sedamdesetih arhitektonski se New York vraćao sigurnosti i bezidejnosti svog konzervatizma, polako okrećući leđa modernim stremljenjima, zatvarajući se u čahuru svog paradoksalnog provincijalizma.

Istovremeno, Njujorška se petorka otvarala nepoznatom i eksperimentalnom, internacionalnom i cerebralnom, baveći se vrlo autentičnim modernističkim kontemplacijama, purističkim stilskim vježbama koje su modernoj arhitekturi najednom udahnule nov život, učinivši je ponovno aktualnom, svježom, herojskom, avangardnom pa čak i pomodnom. New York je opet bio živ, ponovno postavši jednim od centara svjetske arhitektonske misli.

Sivi protiv Bijelih

No, ovu idilu sredinom 1973. narušava grupa autora (Romaldo Giurgola, Allan Greenberg, Charles Moore, Jaquelin T. Robertson i Robert A. M. Stern) koja nizom tekstova u časopisu Architectural Forum, naslovljenih “Five on Five” (Petorka o Petorci), napada Njujoršku petorku, optužujući ih za – elitizam i intelektualni snobizam, između ostalog. Njihove kuće, tvrdili su, nemoguće su za život, one ne uzimaju u obzir lokaciju, kontekst, korisnika. One su hladne, one nemaju veze s “pravim ljudima” i stvarnim životom.

*Robert Venturi, Vanna Venturi House Philadelphia, Pennsylvania, USA. 1961-1964

(Gotovo kao i danas?) bilo je to doba rastućeg populizma u arhitekturi, doba aktivizma i tekstova Jane Jacobs, ali i Roberta Venturija: u zraku se osjećao miris sve prisutnije postmoderne ali i neoklasicizma, pa i povratka vernakularnom. Grupa koja je napala Njujoršku petorku prozvana je tada Sivima (Greys), dok su napadnuti njujorški puristi prozvani – Bijelima (Whites). Između njih tih godina započinje pravi mali ideološki rat, ali se rađa i jedna plodna intelektualna tenzija i polemika o osnovnim arhitektonskim pojmovima kakva je danas gotovo nezamisliva.

Bijeli Graves

U to vrijeme Gravesov najpoznatiji projekt, i jedna od njegovih prvih realizacija, bila je kuća Hanselmann iz 1967. godine, koju je isprojektirao za svoje prijatelje iz srednje škole. Za američke prilike, bila je to skromna (300 m2) ali i iznimno sofisticirana, promišljena i originalna obiteljska kuća, u čijoj se kompoziciji i složenoj planimetriji vidi jak utjecaj Le Corbusiera, pa i Rietvelda. Ova kuća mogla je slobodno biti na naslovnici knjige “Five Architects”: ona je tipičan primjer “stila” Njujorške petorke – bijela, inteligentna, hladna, odmjerena. Graves je, dakle, bio “bijel” – do srži.

*Hanselmann House, Fort Wayne, Indiana, USA – 1967.

Slijedila je njegova kuća Snyderman, iz 1972. godine (2002. godine uništena u požaru), jedan još zreliji projekt, razigraniji i kompleksniji, koji se i danas smatra pravim remek-djelom kasne moderne, a gotovo je bio na granici follyja. Ako se u kući Hanselmann radilo prvenstveno o planimetriji i prostornoj kompresiji, ovdje se radilo o prozračnom, bijelom, trodimenzionalnom konstruktivnom skeletu, koji tek mjestimično “nastanjuju” galerije i prolazi, valovite ravnine i volumeni, arhitektonski incidenti. Uz to, za razliku od bjeline kuće Hanselmann, u kući Snyderman Graves se počinje poigravati i s bojom, koja će označiti ostatak njegovog opusa.

* Snyderman House, Fort Wayne, Indiana, USA – 1972.

Velika izdaja

A onda, neobjašnjivo i gotovo neprimjetno, krajem 1970-ih Graves polako radi potpuni zaokret, i od dogmatskog modernizma prelazi na “tamnu” (odnosno Sivu) stranu arhitekture, u tabor protivničkih postmodernista i historicista. Krunom te tranzicije smatra se njegova zgrada Portland, izvedena 1982. u istoimenom gradu u državi Oregon. Ova se kuća i danas smatra jednim od najprepoznatljivijih simbola postmoderne, ikonom jednog vremena i jednog stila. Projekt je na javnom natječaju osobno progurao svemoćni Philip Johnson, nakon što je diskvalificirao konkurentski projekt Gunnarta Birkertsa jer nije bio dovoljno – postmoderan.

*The Portland Building, Portland, Oregon, USA, 1982

Realizacija ovog projekta, tada smatranog vrlo suvremenim, hrabrim i uzbudljivim, ne slučajno koincidira i s dolaskom na vlast Ronalda Reagana te početkom jedne, najblaže rečeno, politički upitne američke decenije. Vrijeme je to neobuzdane republikanske moći i konzervativnog populizma, sveopćeg otklizavanja udesno, hladnoratovskog investiranja u naoružanje i rezanja budžeta za financiranje socijalnih programa.

Pa ipak, unatoč takvim osamdesetima, u sjećanju velikog broja Amerikanaca Reagan će ostati zapamćen kao jedan od najboljih američkih predsjednika ikad. Za razliku od Gravesove zgrade Portland, koja neće preživjeti “test vremena” – iako je svojedobno bila nagrađivana i publicirana, obožavana i imitirana, ovu njegovu realizaciju danas drže jednom od najomraženijih američkih zgrada ikad.

No Mo Po Mo

Apsolutna vladavina postmoderne kao arhitektonskog stila i Gravesova vladavina na njezinom tronu završit će nekako kad i Reaganova vladavina na čelu SAD-a – krajem 1980-ih. Naime, 1985. njujorški Whitney Museum (zgradu ovog muzeja projektirao je Marcel Breuer, 1966.) pompozno je najavio izgradnju svog ambicioznog, 10-katnog proširenja. Autor projekta bio je – Michael Graves. Nadogradnja je trebala doslovce “progutati” slavni Breuerov muzej, sasvim ga zgaziti svojim volumenom. Reakcija javnosti bila je iznenađujuće brza, jednoglasna i nemilosrdna.

*Thomas N. Armstrong III s maketom Gravesovog projekta proširenja Muzeja Whitney, 1985. Fotograf Chester Higgins, Jr. za The New York Times

Svi glasovi, od kvartovskih aktivista do arhitektonskih kritičara, lijevih ali i desnih (poput Hiltona Kramera, primjerice), složili su se da je projekt jednostavno grozan; megalomanski i neodrživ. Tek rijetki su stali na Gravesovu stranu. Postmoderna je dotad ionako već gubila na svojoj popularnosti – ovo je bila kap koja je, čini se, prelila čašu. “No Mo Po Mo” (No More Post-Modernism, odnosno Dosta postmoderne) postao je svugdje ponavljani vapaj opozicije ali i bojni poklič (neo)modernista. Postmoderna, ona koju je predstavljao Graves, bila je – out. Unatoč tome, Graves je proveo čitav niz godina boreći se za realizaciju tog projekta. Taj neuspjeh, po Eisenmanovim riječima, koštao ga je puno, na profesionalnoj i osobnoj razini.

Siva sadašnjost

Polemika između Bijelih i Sivih danas se čini nezamislivom: ovakvi su tabori i ovako duboki rovovi danas nemogući, prije svega zbog rapidnog razvoja digitalnih medija i fragmentizacije tržišta (kao i tržišta misli) ali i relativizacije i trivijalizacije svih stavova i tema, pa tako i onih od iznimne kulturne i intelektualne važnosti. Vrijeme u kojem su arhitekti bili strastveno dosljedni svojoj estetici i ideologiji danas se čini nepovratno izgubljenim.

(Naravno, valja pojasniti: nije Graves bio uvijek ni potpuno u krivu, niti su Bijeli bili posve u pravu. Gravesova želja da u arhitekturu unese malo humora, boje, zaigranosti sasvim je razumljiva; arhitekti i danas sebe shvaćaju preozbiljno, na štetu kreativnosti ali i društva i budućih korisnika. Isto tako, arhitektura Bijelih često je znala biti puno sivijom i dosadnijom od arhitekture Sivih.)

*Team Disney – The Michael D. Eisner Building, Michael Graves, Burbank, USA, MIMOA by Geoff Carter

Ali zašto bi uopće Gravesov prebjeg u tabor Sivih bio važan za današnju arhitekturu, nakon svih ovih godina? Svakako ne zbog svoje povijesne težine ili zato što je taj ideološki zaokret jednog jedinog arhitekta nepovratno promijenio povijest, rezultirao prevagom jednog stila nad drugim. Ne, ovdje se radi o simboličkoj razini, o jednom znakovitom ideološkom, umjetničkom, pa i moralnom izboru.

Naime, krajem 1960-ih Bijeli su arhitekturu na sve načine pokušavali “spasiti” udišući joj neki “viši smisao”, čineći je ponovno Umjetnošću, obogaćujući je teorijom i filozofijom. Željeli su je razumjeti ali i ponovno učiniti društveno relevantnom i odgovornom. Reagirajući na svojevrsni elitizam ovakve intelektualne ambicije, Sivi su bili donekle logičan pokret otpora, koji će, nažalost, poslije rezultirati – između ostalog – i nesretnim populizmom kiča i jeftinoćom historicističkog pastiša.

Ovaj sukob izazvat će stoga i divergenciju arhitektonskih principa, kristaliziranje dva temeljno različita stava u vremenima koja su slijedila. Jedna je bila još jače “odnarođivanje” Bijelih i Bijelima sklonih, udaljavanje od populusa elitizmom strukturalizma i poststrukturalizma, dekonstrukcije i teorije uopće, posebice na progresivnim arhitektonskim školama.

Druga reakcija bila je upravo suprotna i nju i dan danas karakterizira orijentacija prema klijentu – “sivo” osluškivanje društva i svake javne potrebe, povlađivanje i pokoravanje kako novcu i politici, tako i aktivizmu ili ekološkim trendovima, arhitekturom koja je nekonfliktna, neupadljiva, dopadljiva i, konačno, “svakome jasna”.

Pirove pobjede

Borba između Bijelih i Sivih nastavlja se dakle sve do danas, uz razne varijacije i prilagodbe aktualnom trenutku. “Sivi” arhitekti često vole misliti da su ipak “Bijeli”, uvjeravajući sebe i druge da je svako popuštanje klijentu, svaki otklon od arhitekture početne ideje i svaki iznuđeni kompromis, upravo ono što jedan arhitekt mora raditi i upravo ono što je on otpočetka i namjeravao. Baš kao i u trgovačkoj ili ugostiteljskoj industriji, danas je “klijent uvijek u pravu”. Stoga, iako se u vremenima krize svaka realizacija može slaviti kao izvjesna pobjeda arhitekture, često je to tek Pirova pobjeda i nepovratno odvlačenje arhitektonske struke u neželjenom smjeru.

Arhitektura tako svakim danom i sve više postaje uslužna djelatnost. U nedostatku pravog, Bijelog bastiona ili kontinuiteta Bijele tradicije i misli, arhitektima je sve teže prisjetiti se zašto bi uopće pokušavali reći išta više, zašto bi arhitektura bila išta više od oku ugodnog, funkcionalnog, nimalo problematičnog ili intelektualno zahtjevnog dizajna. Nažalost, arhitektura je sve više tu da – služi; nikako da provocira, pokreće ili potiče na razmišljanje.

*St. Coletta School of Greater Washington, Washington D.C, USA, 2001-2006

*Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija 

The post No Mo Po Mo appeared first on vizkultura.hr.

Subotom predstavljamo autorski projekt iz sfere arhitekture, dizajna interijera, privremenih prostornih struktura i oblikovanja javnih prostora 

SAAHA – ‘DVOR Housing’

Projekt: ‘DVOR Housing’
Autori: SAAHA
Projektni tim:  AHAKNAP, SAAHA
Lokacija: Sarajevo, BiH
Izgrađeno: 2014.
Fotografije: Anida Kreco

O projektu:
DVOR Housing je stambena zgrada od 7 katova, locirana u središtu nove poslovne brzorastuže zone u Sarajevu. Objekt sadržava 42 stana, različitih kvadratura, od 50 do 116m². Pod zgradom su dvije garažne etaže, a prizemlje je razervirano za poslovne prostore. Kako bi se omogućio što bolji pogled na grad i pejzaž uokolo grada, segmenti zgrade su rotirani spram jugozapadu, stvarajući na taj način privatnije i zaštićene zone za stanovnike, u inače preizgrađenom okruženju. Istovremeno je ovim projektantskim potezom optimiziran ulaz dnevnog svjetla i sunčevih zraka. Na ovaj način je također stvoren distinktivni karakter same zgrade u datom okruženju. Detalji zgrade i upotrebljeni materijali inspirirani su nekim od najuspješnijih modernističkih zgrada u Sarajevu.

Više o projektu pročitajte na linku archdaily.com/602915/dvor-housing-saaha/

Više o autorima:
saaha.no

Fotografije via:
Archdaily.com

Kategorija PROJEKTIRANJE otvorena je za prijave vaših projekata iz sfera arhitekture, uređenja interijera, javnih prostora i privremenih prostornih struktura, a vaše radove primamo na naš mail submit@vizkultura.hr. Više informacija saznajte klikom na tirkizni prikaz iznad.

POVRATAK NA NASLOVNICU

The post ‘DVOR Housing’ appeared first on vizkultura.hr.

Subotom predstavljamo autorski projekt iz sfere arhitekture, dizajna interijera, privremenih prostornih struktura i oblikovanja javnih prostora 

Oliver Grigić – ‘Villa Π ‘

Projekt: ‘Villa Π’
Autor: Oliver Grigić
Pejzažno oblikovanje: Monika Kamenečki, Dionaea, Zagreb, Nataša Tiška Vrsalović, Dionaea, Zagreb
Godina izvedbe: 2014.
Površina: 1393 m2
Statika: Sirrah Projekt, Osijek
Mehanika: .E.S.T.Projekt, Zagreb
Elektrika: Inel, Đakovo
Glavni izvođač: Nucleus, Osijek
Glavni inžinjer: Franjo Božić
Lokacija: Čepin
Fotograf: Marin Topić

O projektu:
Vila je povezana s parkovno uređenim okolišem preko velikih staklenih stijena koje omogućavaju i pozivaju korisnike na stalni kontakt s prirodom, orijentaciju u prostoru i transparentnost. Krajobraznim uređenjem osigurava se stalna raznolika vizualna atraktivnost i promjenjivost doživljaja. Instalacijski dio je visoko sofisticirana tehnologija koja korisnicima pruža maksimalan komfor korištenja uz minimalnu potrošnju, budući da se zagrijavanje i hlađenje prostora i vode koristi geotermalna energija iz dvanaest bušotina.

Fotografije by Marin Topić via
Archdaily.com

Kategorija PROJEKTIRANJE otvorena je za prijave vaših projekata iz sfera arhitekture, uređenja interijera, javnih prostora i privremenih prostornih struktura, a vaše radove primamo na naš mail submit@vizkultura.hr. Više informacija saznajte klikom na tirkizni prikaz iznad.

POVRATAK NA NASLOVNICU

The post ‘Villa Π’ appeared first on vizkultura.hr.

Subotom predstavljamo autorski projekt iz sfere arhitekture, dizajna interijera, privremenih prostornih struktura i oblikovanja javnih prostora 

SoNo Arhitekti – ‘House M’

Projekt: ‘House M’
Autori: SoNo Arhitekti
Projektni tim: Edvard Blažko, Marko Volk, Nina Tešanović
Godina izvedbe: 2015.
Fotografija: Žiga Lovšin zigalovsin.com

O projektu:
Obiteljska kuća M nalazi se u tipičnom slovenskom pejzažu. Iz tog je razloga dizajn kuće proizašao iz standardnih arhitektonskih elemenata od kojih je dominantan dvostrešni krov.

Kuća se sastoji od tri uzdužna volumena simetričnih krovova, koji su postavljeni tako da tvore dinamičnu tlocrtnu organizaciju kuće, koja sadrži sve elemente potrebne za suvremenu obitelj i pruža najviši nivo udobnosti i kvalitete života. Uniformiranos fasade i krova materijalom i koloritom naglašavaju dinamičnost spomenutih triju volumena. Kontrast tamne i svijetle fasade odgovor je na kolorit iz okruženja.

Više o projektu pogledajte na stranici www.archdaily.com

Više o autorima sono.si

Fotografije by Žiga Lovšin via archdaily.com

Kategorija PROJEKTIRANJE otvorena je za prijave vaših projekata iz sfera arhitekture, uređenja interijera, javnih prostora i privremenih prostornih struktura, a vaše radove primamo na naš mail submit@vizkultura.hr. Više informacija saznajte klikom na tirkizni prikaz iznad.

POVRATAK NA NASLOVNICU

The post ‘House M’ appeared first on vizkultura.hr.

Subotom predstavljamo autorski projekt iz sfere arhitekture, dizajna interijera, privremenih prostornih struktura i oblikovanja javnih prostora 

studio stratum –  turističko informacijski centar Postojna

Projekt: turističko informacijski centar Postojna
Autori: studio stratum
Lokacija: Postojna, Slovenija
Projektni tim: Polona Filipič, Peter Šenk, Marko Pretnar
Površina: 108.0 sm2
Godina: 2014
Fotografi: Virginia Vrecl, Anita Kranjc
Suradnici: Primož Špacapan, Nejc Jurič

O projektu:
Koncept forme objekta reflektira prostorne i prometne postavke lokacije na bivšoj benzinskoj stanici. Objekt je pozicioniran na jugu parcele, tako omogućujući programiranje prostora na način da postoje otvoreni i zatvoreni ambijenti. Ispred objekta nalazi se parkiralište i odmorište. Sama zgrada informativno turističko-info centra sadrži galerijski prostor za komunikaciju i informiranje u vizualno otvorenoj zoni te sanitarije i prostore za osvježavanje u vizualno zatvorenom segmentu. Fasadom objekta dominiraju drveni elementi.

Forma objekta projektirana je kao prostorni atraktor koji obilježava prostor, stvarajući prepoznatljivi arhitektonski prototip. Sama zgrada projektirana je prateći načela održive izgradnje.

Više o projektu pogledajte na linku

Više o autorima studiostratum.net

Fotografije Virginia Vrecl i Anita Kranjc via Archdaily

Kategorija PROJEKTIRANJE otvorena je za prijave vaših projekata iz sfera arhitekture, uređenja interijera, javnih prostora i privremenih prostornih struktura, a vaše radove primamo na naš mail submit@vizkultura.hr. Više informacija saznajte klikom na tirkizni prikaz iznad.

POVRATAK NA NASLOVNICU

The post ‘Turističko informacijski centar Postojna’ appeared first on vizkultura.hr.

Subotom predstavljamo autorski projekt iz sfere arhitekture, dizajna interijera, privremenih prostornih struktura i oblikovanja javnih prostora 

Brigada – Ured na ‘vrhu’ Zagreba

Projekt: ured u stilu pedesetih na vrhu nebodera u centru Zagreba
Autori: Brigada

Projektni tim: Brigada / Damjan Geber (Kreativni direktor), Dino Belamarić, Ena Tadej, Lorenzo Cetina (Arhitekti), Dominik Cergna (Produkt dizajner), Željka Zrnić (Voditelj produkcije), Jurica Sinković (Arhitekt suradnik)/
Suradnici: Željka Kolak (Krajobrazna arhitektica), Duška Mamlić (Slikarica)
Fotograf: Domagoj Blažević
Godina: 2015.

O projektu:
Autori posljednja dva kata jednog od najstarijih zagrebačkih nebodera pretvaraju u elegantan poslovni prostor u duhu pedesetih godina prošloga stoljeća. Neboder ima simbolično značenje u povijesti grada. U vrijeme njegove izgradnje od 1957. do 1959., radilo se o najvišoj i najsuvremenijoj poslovnoj zgradi tadašnje države, prvoj s aluminijskim pročeljem, sa svojih 70 metara visine i 16 katova.

Upravo su povijest i vrijeme nastanka Nebodera poslužili kao inspiracija prilikom preuređenja u suvremen poslovni prostor. Rezultat je gotovo pune tri etaže atraktivnih ambijenata, kakvi suptilno podsjećaju na scenografiju popularne serije Mad Man, interpretirajući izgled i model ponašanja doba u kojem je prostor projektiran i prvobitno korišten.

Više o autorima: brigada.hr

Fotografije: Domagoj Blažević

Kategorija PROJEKTIRANJE otvorena je za prijave vaših projekata iz sfera arhitekture, uređenja interijera, javnih prostora i privremenih prostornih struktura, a vaše radove primamo na naš mail submit@vizkultura.hr. Više informacija saznajte klikom na tirkizni prikaz iznad.

POVRATAK NA NASLOVNICU

The post Ured na ‘vrhu’ Zagreba appeared first on vizkultura.hr.

Subotom predstavljamo autorski projekt iz sfere arhitekture, dizajna interijera, privremenih prostornih struktura i oblikovanja javnih prostora 

Jovan Mitrović – sportska dvorana u Obrenovcu

Projekt: Sportska dvorana
Autor: Jovan Mitrović
Suradnici: Vuk Lukić, Milena Folić, Miloš Milivojević, Aida Hadziahmetović
Površina: 1100 m2
Godina izvedbe: 2015.
Fotografija: Relja Ivanić
Lokacija: Obrenovac, Srbija

O projektu (tekst Dragane Ćiprijanović preuzet s portala Superporstor.com)

U beogradskoj općini Obrenovac učenici osnovne škole skoro dva stoljeća nisu imali mogućnost za fizičko obrazovanje i sportske aktivnosti u adekvatnom zatvorenom prostoru. Na inicijativu lokalne vlasti 2010. godine pokrenut je program kojim bi se škola opremila dvoranom za tjelesnu kulturu za potrebe škole, ali koja bi ispunila i standarde za održavanje različitih sportskih događanja.

Objekt sportske dvorane u okviru Prve obrenovačke osnovne škole nalazi se u postojećem školskom dvorištu. Lokacija je omeđena starom zgradom škole (koja je najstarija u Beogradu), Sokolskim domom (projekat arh. Korunovića) i otvorenim sportskim terenom. Potreban volumen sale zauzeo bi skoro čitavo dvorište i znatno premašio visinu zaštićenih objekata iz 19. stoljeća koji ga okružuju, pa autor u skladu s tim odlučuje da objekt upusti u zemlju do kote podzemnih voda, dubine 5 m. Istovremeno, krov nad svlačionicama, sanitarnim prostorima i malom dvoranom ostaje slobodna površina koja postaje dio školskog dvorišta.

Dio dvorane u zemlji izveden je od betonskih dijafragmi i vodonepropusnog betona formirajući korito potopljeno u zemlju koje spriječava prodor eventualnih površinskih i podzemnih voda. Unutrašnja obloga dvorane je od vodootporne šperploče koja je istovremeno i završna obrada. Nadzemni volumen dvorane koji izlazi tri metra iznad zemlje zapravo je ‘samo’ lanterna kojom je dvorana sa svih strana osvijetljena. Konstrukcija krova i nadzemnog djela objekta je od lameliranog drva.

Ostakljene površine nadzemnog kubusa zaštićene su vertikalnom drvenim lamelama koje služe kao zaštita od udara lopte i istovremeno kao brisoleji za disperziju direktnog svjetla. Svoje ishodište ovaj element zaštite nalazi u asocijaciji na drvene ograde srpske tradicionalne seoske arhitekture, povezujući na taj način suvremenu arhitekturu i okolne objekte jednostavnom horizontalnom siluetom koja ne konkurira razigranim oblicima i krovnim ravnima okoline.

Dvorana ima dva odvojena ulaza (dva natkrivena stepenišna kraka s dvije nasuprotne strane objekta) iz više razloga – prije svega zbog protupožarnih uvjeta, a zatim i zbog potreba odvajanja sportskih timova, učeničkih odjeljenja, dječaka i djevojčica.

Formalno, sportska dvorana se nenametljivo uklapa u okruženje, afirmire ga i gotovo neprimjetno formira i povećava prostorni kapacitet školskih prostorija. Ova dvorana dobar je primjer prostornog rješenja koje ne samo da zadovoljava osnovnu namjenu odvijanja sportskih manifestacija, već i podiže kvalitetu sadržaja koji se u njemu i oko njega odvijaju.

Fotografije: Relja Ivanić via Archdaily

Kategorija PROJEKTIRANJE otvorena je za prijave vaših projekata iz sfera arhitekture, uređenja interijera, javnih prostora i privremenih prostornih struktura, a vaše radove primamo na naš mail submit@vizkultura.hr. Više informacija saznajte klikom na tirkizni prikaz iznad.

POVRATAK NA NASLOVNICU

The post Dvorana kao kutija šibica appeared first on vizkultura.hr.

Subotom predstavljamo autorski projekt iz sfere arhitekture, dizajna interijera, privremenih prostornih struktura i oblikovanja javnih prostora 

Davor Mateković / PROARH -’Strojarska neboderi’

Projekt: ‘Strojarska neboderi’
Autor: Davor Mateković / PROARH
Koautor: Tomislav Stojan
Suradnici: Tina Havranek, Vedrana Jančić
Površina lokacije: 6396.85 m2
Ukupna površina: 59165.5 m2
Godina projektiranja: 2011.
Godina izvedbe: 2014.
Fotografija: Ivan Dorotić
Lokacija: Zagreb

O projektu:
Neboderi u Strojarskoj dio su projekta za čitav blok, koji je pobijedio na javnom natječaju 2011. godine. Od dva nebodera jedan sadrži 13 katova dok drugi broji 25 katova, što ga čini najvišim neboderom u hrvatskoj metropoli s 96 metara visine.
Prizemne etaže su programatski ispunjene trgovačkim, ugostiteljskim i uslužnim djelatnostima, dok su katovi rezervirani za isključivo poslovnu namjenu. Parking na parceli u potpunosti je riješen u garaži u tri podzemne garaže.

Ograničavajući faktori pri projektiranju bili su inputi od investitora: jednoslojna fasada, puni parapeti te nužnost da svaka soba ima prozor koji se može u potpunosti otvoriti.
Stambene zgrade pozicionirane na istoj parceli s neboderima, završene nekoliko mjeseci prije nebodera (o kojima smo na Vizkulturi već pisali) oblikovanjem se nadovezuju na formu ovih visokih objekata, oblikom i izgledom fasade zajedno s neboderima čine cjelinu.

Više o autorima:
proarh.hr

Kategorija PROJEKTIRANJE otvorena je za prijave vaših projekata iz sfera arhitekture, uređenja interijera, javnih prostora i privremenih prostornih struktura, a vaše radove primamo na naš mail submit@vizkultura.hr. Više informacija saznajte klikom na tirkizni prikaz iznad.

POVRATAK NA NASLOVNICU

The post ‘Strojarska neboderi’ appeared first on vizkultura.hr.

Subotom predstavljamo autorski projekt iz sfere arhitekture, dizajna interijera, privremenih prostornih struktura i oblikovanja javnih prostora 

OFIS Arhitekti – kuća Criss Cross Envelope

Ahitekti: OFIS Arhitekti
Projektni tim: Rok Oman, Špela VideČnik, Tomaž Gregorič, Janez Martinčić, Andrej Gregorič, Jade Manbodh, Elisa Ribilotta, Maria Della Mea, Lukasz Czech, Ištvan Jenei, Dora Kljenak, Marko Gusič, Jan Celeda, Tanja Veselič, Carlos García-Almonacid, Marija Barovič, Jamie Lee, Polina Isyanyulova, Dani Kaludjerovič, Daniel Muniz Domínguez, Nika Zufič, Marta Vela, Aubin Gastineau, Catarina Cristovinho, Maria Trnovska, Estefanía Lopez Tornay, Jolien Maes, Katarina Lampič, Sabrina Cep
Lokacija: Ljubljana, Slovenija
Površina: 340.0 m2
Godina: 2015.
Fotografije: Tomaž Gregorič

O projektu:
Vila se nalazi u Ljubljani, u kvartu Mirje. Ulica u kojoj se nalazi okomita je na stari rimski zid i prolazi ispod kamene piramide koju je projektirao Jože Plečnik (kao dio projekta obnove zida). Konstruktivni sustav vile vezan je na postojeći nosivi zid na uličnom pročelju, čime je zadržan izvorni položaj kuće u odnosu na piramidu.

Vanjska struktura kuće sastoji se od perforiranih metalnih okvira koji tvore volumen kocke. Urezi u volumenu stvaraju prostore koji omogućuju piramidalno spuštanje niz krov, čine prazninu uz ulaz i zatvaraju intimne ostakljene terase uz prostore za dnevni boravak. Materijal perforiran s obje strane na apstraktan način interpretira teksture povijesnih vila u susjedstvu. To je postignuto kroz iluziju dubine, koja omogućuje odgovarajuće osvjetljenje i naglašava sjene i refleksije na prevladavajuće bež paleti boja. Trodimenzionalna tekstura stvara dinamičnu apstrakciju tvoreći koherentan volumen. Dijagonalni križevi konstrukcije imaju funkcionalnu i vizualnu ulogu – povezujući okvire panela evociraju ornamente na povijesnim gradskim vilama.

Unutarnji volumen sastoji se od dva elementa: otvorenih nosivih betonskih zidova i drvene ljuske. Projekt je u svom programu tražio prebivalište za obitelj s troje djece. Zadatak je bio maksimalno povećati dnevni boravak i servisne prostore svesti na minimum. Prostor je programski podijeljen tako da se funkcionalne cjeline formiraju niveliranjem etaža: prizemlje je zajednički dnevni boravak, prva etaža pripada djeci, a druga roditeljima. Budući da nema podruma, drvena ljuska ima ulogu spremišta. Čisti zidovi se preklapaju i tvore ormare, police i ladice u dnevnom boravku, a kreveti, klupe i pultovi su ugrađeni u pod kako bi optimizirali prostor i osigurali jednostavno održavanje. Na taj se način povezuju prostorije u kući koje su različitog karaktera.

Više o autorima:
www.ofis-a.si

fotografije by Tomaž Gregorič via ArchDaily

Kategorija PROJEKTIRANJE otvorena je za prijave vaših projekata iz sfera arhitekture, uređenja interijera, javnih prostora i privremenih prostornih struktura, a vaše radove primamo na naš mail submit@vizkultura.hr. Više informacija saznajte klikom na tirkizni prikaz iznad.

POVRATAK NA NASLOVNICU

The post Kuća Criss Cross Envelope appeared first on vizkultura.hr.

Subotom predstavljamo autorski projekt iz sfere arhitekture, dizajna interijera, privremenih prostornih struktura i oblikovanja javnih prostora 

ARHI-TURA d.o.o – ‘Vrtić u Ribnici’

Ahitekti: ARHI-TURA d.o.o
Projekt krajobrazne arhitekture: Landscape d.o.o.
Lokacija: Ribnica, Slovenija
Površina: 4.500 m2
Godina: 2014.
Fotografije: Jorg Ceglar

O projektu:
Predstavljamo vam dječji vrtić malom gradiću Ribnica na jugu Slovenije, najveću vrtićku ustanovu u susjednoj nam zemlji. Ideja arhitekata pri projektiranju objekta bila je stvoriti mjesto u kojem će se ‘igra’ arhitekata s prostorom uklopiti s igrom djece u vrtiću. Ovaj vrtićki objekt broji čak dvadeset i četiri odgojne jedinice i prostire se na preko 4.500 m2, a kapacitetom može primiti 400 djece.

Stav arhitekata o arhitekturi vrtića jest da je uloga ovakve odgojne ustanove u današnjem svijetu da bude toplo i sigurno mjesto za uspješan razvoj djeteta. Takvo bi mjesto, kako autori naglašavaju, djeci trebalo omogućiti da se u mirnim i opuštenim uvjetima upoznaju sa svijetom i društvom. Iz tog razloga arhitekti odgojne jedinice projektiraju uokolo dječjeg igrališta i zelenila na parceli, formom objekta imitirajući ruke djeteta koje stvaraju toplu i sigurnu okolinu.

Sobe za vrtićku djecu niže dobi nalaze se u dijelu objekta koji je formalno više introvertirane te, kako arhitekti naglašavaju, više čuva i ‘grli’ djecu, dok su jedinice za starije ‘stanovnike’ vrtića manje zatvorene i više su otvorene parceli i okruženju, a metaforički i svijetu u koji dijete nakon vrtića kroči.

Vrtić je podijeljen na dvije potpuno različite forme, manji, tlocrtno sasvim elementarni objekt administrativno-komercijalne je namjene, a znatno veći segment koji se grana na tri elementa isključivo je odgojnog karaktera i karakterizira ga poligonalni tlocrt kojeg ispunjavaju vrtićke jedinice. Objekti parcelu segregiraju na dvije zone, onu manju sjevernu koja je namijenjena parkingu ulazu, dok je južna gotovo ekskluzivno namijenjena za djecu. Sami izgrađeni “čuvaju” taj južni i mirniji dio od sjevernog, koji je glasniji i prometniji. Veliki posao arhitekata pri projektiranju zahtijevao je točno pozicioniranje zgrade vrtića i orijentacije samih jedinica,u odnosu na postojeću izgradnju, okruženje i prirodne karakteristike. Inspiraciju za ovo, naizmjenično pozicioniranje jedinica, arhitekti pronalaze u lokalnom primjeru ritma izgrađenih obiteljskih kuća u susjedstvu, koje prate ritam i smjera malih ulica te se tako naizmjence slažu. Svaka je kuća dio za sebe, zajedno s ostalima stvara zajednicu, a tako je i kod projektiranog vrtića.

Više informacija i detalja o projektu saznajte na linku

Više o autorima:
arhi-tura.si
landscape.si

fotografije by Jorg Ceglar via ArchDaily

Kategorija PROJEKTIRANJE otvorena je za prijave vaših projekata iz sfera arhitekture, uređenja interijera, javnih prostora i privremenih prostornih struktura, a vaše radove primamo na naš mail submit@vizkultura.hr. Više informacija saznajte klikom na tirkizni prikaz iznad.

POVRATAK NA NASLOVNICU

The post ‘Vrtić u Ribnici’ appeared first on vizkultura.hr.

Subotom predstavljamo autorski projekt iz sfere arhitekture, dizajna interijera, privremenih prostornih struktura i oblikovanja javnih prostora 

Enota – ‘Promenada’

Arhitekti: Enota
Lokacija: Velenje, Slovenija
Projektni tim: Dean Lah, Milan Tomac, Tjaž Bauer, Andrej Oblak, Polona Ruparčič, Nuša Završnik Šilec, Alja Černe, Nebojša Vertovšek
Površina: 17020.0 m2
Godina izvedbe: 2014
Fotografije: Miran Kambič, Branko & Nik Navršnik
Inženjer konstrukcije: Elea iC, Nom b
Plan el. instalacija: Elsing

O projektu:
“Promenada” u Velenju je važan gradski prostor i vitalni gradski potez. To je jedna od središnjih osi centra Velenja, relativno mladog grada osmišljenog 1950., na temelju modernističkih ideala vrtnog grada, i jedini je takav primjer u Sloveniji. Obnova Promenade u Velenju predstravlja prvi korak u postpunoj revitalizaciji centra grada. Zadatak promenade je da opksrbi grad programima koji nedostaju kako bi mu vratio izvorni karakter grada u parku. Uspjpešna renovacija mora zadovoljiti stav: “Više zelenila i više programa”.

Šetnica je izgrađena zatvaranjem nekada prometne ceste prije gotovo trideset godina. Iako je ponovno popločena, dovoljno temeljita preobrazba se nikada nije dogodila, i šetnica je zadržala karakter ceste, ostajuči preširoka i prilično dosadnog karaktera zbog nedostatka sadržaja. Radi se uglavnom o hibridnom prostoru između ceste i površine namijenjene za pješake – uglavnom ravnoj stazi koja služi brzo korisnicima srednje škole i zdravstvene zajednice, do unutarnjeg centra, bez puno sadržaja za one koji kroz šetnicu hodaju.

Više o projektu pročitajte na archdaily.com/636611/promenada-enota

Fotografije Miran Kambič, Branko & Nik Navršnik via archdaily.com
Više o autorima: enota.si

Kategorija PROJEKTIRANJE otvorena je za prijave vaših projekata iz sfera arhitekture, uređenja interijera, javnih prostora i privremenih prostornih struktura, a vaše radove primamo na naš mail submit@vizkultura.hr. Više informacija saznajte klikom na tirkizni prikaz iznad.

POVRATAK NA NASLOVNICU

The post Promenada u Velenju appeared first on vizkultura.hr.

Subotom predstavljamo autorski projekt iz sfere arhitekture, dizajna interijera, privremenih prostornih struktura i oblikovanja javnih prostora 

Davor Katušić – ‘Inovacijski centar za bio znanosti Sveučilišta u Zagrebu, kampus Borongaj’

Projekt: Inovacijski centar za bio znanosti Sveučilišta u Zagrebu
Lokacija: Kampus Borongaj, Zagreb
Projekt: 2008. – 2010.
Autor: Davor Katušić, d.i.a MA BiA
Klijent: HAMAG-BICRO; Hrvatska agencija za malo gospodarstvo, inovacije i investicije
Površina: 6757 m2
Godina završetka gradnje: 2015.

Projektni tim:
Jana Kocbek, u.d.i.a.
Daria Štrelov, d.i.a.
Tina Filjak Juračić, d.i.a.
Margareta Ćurić, d.i.a.
Robert Franjo, građ.teh.
Martina Ivrlač, građ.teh
Goran Raspor, aps.arh.

Konstrukcija: Studio GiF d.o.o.
Instalaciije: Ipro-inženjering d.o.o.
Zaštita od požara: Inspekting d.o.o.
Arhitektonski detalji: Mateo Biluš
Fotograf: Miljenko Bernfest

O projektu:
Doživljaj lokacije formiran je kvalitetnim zelenilom, visokim stablima, napuštenim ili prenamijenjenim vojnim objektima, mjerilom velikog prostora, pozicijom na rubu grada i općenito tragovima reda i poretka tako uobičajenim za vojne objekte.

Melankolična slika zaboravljenog gradskog prostora je zatečena kvaliteta lokacije unutar koje autori moraju postaviti prvi objekt budućeg istočnog kampusa Sveučilišta u Zagrebu. Kružna forma odgovara početku te ostavlja otvorenu mogućnost formiranja glavnih smjerova i grupa objekata unutar budućeg novog rješenja kampusa.

Istovremeno komunikacijski kružni hodnik je kontinuirana komunukacija između laboratorija koja nema početak i kraj, niti hijerarhiju između pojedinih prostora. Demokratska organizacija prostora sa centralnim amfiteatrom zamišljena je kao prostorni generator razmjene znanja.

Jednostavnost niske kružne forme i racionalnost konstrukcije odgovara znanstvenoj fukciji. Kružna forma omogućuje jednostavnu organizaciju funkcija, racionalizaciju komunikacija te neprestanu cirkulaciju između prostora, čime se povećava fleksibilnost organizacije.

Biocentar je prvi novo izgrađeni sadržaj sveučilišnog kampusa na prostoru bivše vojarne Borongaj. Skice za inovacijski centar za bio znanosti, prvi takav objekt u Hrvatskoj zapocete su 2008 godine, a projekti Biocentra završeni su 2010. Godine. Gradnja objekta veličine 5.400,00 m2 trajala je od 2012-2015 godine.

Projekt je zamišljen kao ustanova, koja će davati specifičnu podršku ciljanoj skupini korisnika, u smislu znanstvene infrastrukture, tehnološkog transfera, edukacije i umrežavanja na polju biotehnologije, i to za potrebe sveučilišta, znanstvenih institucija, ali i raznih tvrtki na
tržištu, kojima bi pojedinačna organizacija svega što će ovaj prostor sadržavati bio prostorno,
vremenski i financijski nerealni pothvat.

Prostor se sastoji od sljedećih cjelina:

1. Prostor centralnog laboratorija, u 2. katu
2. Laboratoriji i uredi u 1. katu
3. Prostor pratećeg zajedničkog sadržaja,
4. Tehnički prostori i instalacije

Više o autorima: katusickocbek.com

Fotografije: Miljenko Bernfest

Kategorija PROJEKTIRANJE otvorena je za prijave vaših projekata iz sfera arhitekture, uređenja interijera, javnih prostora i privremenih prostornih struktura, a vaše radove primamo na naš mail submit@vizkultura.hr. Više informacija saznajte klikom na tirkizni prikaz iznad.

POVRATAK NA NASLOVNICU

The post ‘Biocentar na kampusu Borongaj’ appeared first on vizkultura.hr.

Nedjeljom vam predstavljamo studentske projekte nastale na umjetničkim, dizajnerskim i arhitektonskim fakultetima, školama i akademijama, u Hrvatskoj, regiji i svijetu.

Predstavljamo vam projekt “Coral Frontiers: Towards a Post-Military Landscape“ autorice Rose Rogine

O projektu:
“Coral Frontiers: Towards a Post-Military Landscape” je projekt infrastrukture za regeneraciju koralja na otoku Diego Garcia. Projekt se širi izvan okvira otoka te je također geo-politička intervencija u jedinstvenu petlju vojnih snaga, institucija koje zastupaju ljudska prava i organizacija za okoliš. Projekt preispituje kako arhitektonska intervencija može rezulitirati u promjeni ravnoteže snaga koje su se iskristalizirale na ovom udaljenom otoku i podržati ponovno naseljavanje prognane zajednice njegovih domorodaca.

Diego Garcia je koraljni atol i Britaski teritorij u Indijskom Oceanu koji od 1966. djeluje kao najveća američka vojna baza izvan SAD-a. Otok je malo znana, ali ključna točka u ratovima u Iranu i Afganistanu. Pentagon naziva otok ‘nezamjenjiva platforma za upravljanje svijetom’. U kreiranju ove prostorne anomalije, jedna cijela nacija je – prema riječima američke vlade – “brutalno pometena” pritom izgubivsi jedno od osnovnih ljudskih prava – pravo prebivanja u vlastitoj domovini. 40 godina nakon njihovog prisilnog izgona, većina od 5000 Chagossiana koji žive u izgnanstvu aktivno protestira za pravo na povratak. Danas je ova situacija ključan moment za preispitati ovaj teritorij, s obzirom na to da 2016. godine ističe petesetogodisnji najam otoka u vojne svrhe.

Ovaj projekt istražuje spekulativni scenarij u kojem, zbog pritiska internacionalne zajednice Chagossiana i institucija za ljudska prava, je povratak Chagossiana na otok jedan od uvjeta za produžetak najma. Kako bi se izbjegla reprodukcija kolonijalnih schema koje su na prvom mjestu i izbacile zajednicu s otoka, projekt ne nameće arhitektonsku soluciju za stanovanje i prepušta spomenuto novoj zajednici. Umjesto toga, projekt se koncentrira na njihova prva sredstva za opstanak – infrastrukturu koja će ekonomski podržati povratak.

Infrastruktura za regeneraciju koralja, potpomognuta od strane UN programa za zaštitu okoliša i biološku raznolikost i pod vodstvom lokalne zajednice, djeluje kao iscjelitelj vodenog okoliša otoka koji je izgubio 2/3 svoje koraljne površine zbog vojnih aktivnosti: sidrenja, naoružanja i eksplozija.

Iako bi otok u početku bio zajednički teritorij dvaju suprotnih strana – okupatorske vojske i zajednice prognanih povratnika, projekt zamišlja progresivnu zamjenu bivših s potonjim, kroz progresivni povrat vode i zemlje. Baš kao što koristi krhkost koralja i kao oružje i kao liniju obrane, ovaj projekt pokušava pretvoriti ranjivost u snagu i preispitati poznatu pretpostavku da se mala protjerana zajednica uvijek mora pokoriti volji snažnih vladajućih sila.

Projekt: “Coral Frontiers: Towards a Post-Military Landscape“, Diplomski rad
Autorica: Rosa Rogina
Studij: Royal College of Art, London

Projekt je rađen u suradnji sa zajednicom Chagossiana u Londonu kroz niz radionica i, međuostalim, prezentiran je članovima Engleskog parlamenta koji vode političku kampanju podrške za pravo povratka na otok. Tijekkom diplomskog studija rad je bio dio grupe projekata pod širom temom ‘Architecture and Activism’ koja preispituje kako arhitekti mogu intervenirati u političkoj sferi i kritički se baviti suvremenim urbanim pitanjima.

Projekt će kroz rujan i listopad biti izložen na 50. Zagrebackom salonu arhitekture u Zagrebu i SustainRCA Showu u Londonu.

Imaš odličan studentski projekt i misliš da ga konačno trebaju vidjeti i ljudi izvan tvog fakulteta ? Saznaj kako, klikni na tirkiznu sliku iznad ovog teksta!

The post Koraljne granice – postvojni pejzaž appeared first on vizkultura.hr.

Nedjeljom vam predstavljamo studentske projekte nastale na umjetničkim, dizajnerskim i arhitektonskim fakultetima, školama i akademijama, u Hrvatskoj, regiji i svijetu.

Kolegij: Radionica arhitektonskog projektiranja 1 – Suvremeno stanovanje
Tema: “Promjene granica: promjene tipologija”
Naziv rada: Sloboda unutar granica
Autor: Mario Kralj
Mentorica: Ivana Ergić
Studij: Arhitektonski fakultet u Zagrebu

“Stambena zgrada nije definitivno određen proizvod nego organizirani okvir u kome korisnik dorađuje i definira svoju stambenu potrebu u njenom (i)racionalnom smislu.”(Knežević, Višestamene zgrade)

Dvojbe i razmišljanja nastala tokom rada na projektu poprilično su razjašnjena ovim citatom. Cilj je isprojektirati dijelom neutralne prostore koji mogu poprimiti svaku (ili nijednu) funkciju. Arhitekt koristi i određuje elemente koji garantiraju integritet na razini funkcije te na razini konstrukcije i forme. Korisnik može baratati elementima čija različitost ne može taj integritet ugroziti. Korisnik ima određenu slobodu unutar zadanog okvira kojeg diktira arhitekt. Bez okvira nema govora o promjenjivosti – sloboda promjene bi razorila samu sebe bez ograničenja. Okvir definira prostor u kojem se odvija promjena. Također, uključuje potencijal da se kompletno promjeni korištenje zgrade od stanovanja u nešto drugo.

Ulogu okvira na razini stana poprima ovojnica (equipped walls) podijeljena u niše. Ovojnica stana poprima sve funkcije. Prostori unutar ovojnice su poddimenzionirani samo kada njihova upotreba nije ugrožena te se pritom aktivira središnji slobodan prostor stana. Nestaju tradicionalne ‘sobe’ u stanu, ali se pojavljuju funkcionalno specifične niše: niša za rad, niša za spavanje, kuhinja …

Na razini zgrade, ulogu okvira preuzima komunikacija. Komunikacija zgrade je (kao) ulica u gradu. Istražuje se koji elementi stana i u kojoj mjeri izlaze izvan ovojnice samog stana te u kakvom su odnosi s elementima ostalih stanova. Tipologija galerije omogućuje neovisan razvoj stanova unutar ovojnice. Istražuje se sama tipologija; tako je galerija istovremeno glavna komunikacija zgrade, terase stanova, ulazi u stanove, ulica, park, parking, dječje igralište.

Projektom je istraživan model stanovanja kroz detaljno propitivanje dva mjerila: mjerilo stana i mjerilo zgrade. Rezultati tog procesa su testirani u mjerilu grada na nekoliko različitih matrica. Dobivena tipologija i morfologija zgrada ispituje već ranije poznate matrice grada: blokovsku izgradnju s kraja 19.st. te urbanističke principe 20.st.

Rad je nagrađen nagradom kolegija “Zdenko Strižić” i bio je jedan od nominiranih radova za nagradu 50. Zagrebackom salonu arhitekture u kategoriji STUDENTI

Imaš odličan studentski projekt i misliš da ga konačno trebaju vidjeti i ljudi izvan tvog fakulteta ? Saznaj kako, klikni na tirkiznu sliku iznad ovog teksta!

The post ‘Sloboda unutar granica’ appeared first on vizkultura.hr.

Subotom predstavljamo autorski projekt iz sfere arhitekture, dizajna interijera, privremenih prostornih struktura i oblikovanja javnih prostora 

EXE Studio / Tijana i Andrija Mitrović – ‘Planinska vikendica Divčibare’

Lokacija: Divčibare, planina Maljen, Srbija
Program: Vikendica
Površina: 76 m2
Godina: 2015.
Autori: EXEStudio, Tijana i Andrija Mitrović
Fotofrafije: Relja Ivanić

O projektu:
U blizini popularnog turističkog naselja Divčivare, na obroncima planine Maljen u zapadnoj Srbiji, mladi arhitektonski dvojac Tijana i Andreja Mitrović izgradili su vlastitu vikend kuću, za čiji dizajn ih je inspirirao model srpske tradicionalne brvnare.

Autori su prepoznali karakteristike vernakularnog lokalno graditeljstva i preuzeli neke od njih, poput geometrijske strukture, kontakta s terenom, materijalizacije, trijema i prava na pogled. Dimenzija kuće usklađena je s prirodnim ambijentom niskog borovog rastinja, dok njena geometrija potječe iz kontekstualnih aspekata, poput planinskih uvjeta i strmog kamenitog terena, kao i od preoblikovanja tradicionalne planinske brvnare. Kroz dvojnost kuće, arhitekti vješto spajaju tradicionalni i suvremeni estetski izraz.

Primejenom bijelih keramičkih pločica na glavnom volumenu kuće postignut je dojam dematerijalizacije, što naglašava njegovu formu i čini je apstraktnom u odnosu na ruralno okruženje. U bijeloj polovini kuće u okviru dnevnog boravka smještena je kuhinja s blagovanjem. Ovaj prostor s velikim prozorskim oknom, odakle se pruža pogled na okolni pejzaž, namijenjen je druženju i kontemplaciji.

Crni dio, u kojem se nalazi ulazna zona s trijemom nadvisuje bijeli volumen, i tako na prvom katu formira otvorenu spavaću zonu. Arhitekti su evocirali vernakularnu arhitekturu korištenjem tradicionalne drvene obloge – šindre, za crni fasadni omotač na jednoj polovini kuće, i na taj način naglasili dvojnost i kontekstualnost ove kuće.

Mala planinska kuća predstavlja primjer projektantskog pristupa novije generacije arhitekata u Srbiji, koji počiva na istraživanjima forme shodno odgovarajućim parametrima i na razmatranju principa nasljeđa kroz različite načine reinterpretiranja tradicionalnih graditeljskih motiva.

Fotografije: Relja Ivanić

Tekst je prenesen s portala superprostor.com

Kategorija PROJEKTIRANJE otvorena je za prijave vaših projekata iz sfera arhitekture, uređenja interijera, javnih prostora i privremenih prostornih struktura, a vaše radove primamo na naš mail submit@vizkultura.hr.

The post ‘Planinska vikendica’ appeared first on vizkultura.hr.

Nedjeljom vam predstavljamo studentske projekte nastale na umjetničkim, dizajnerskim i arhitektonskim fakultetima, školama i akademijama, u Hrvatskoj, regiji i svijetu.

Naziv rada: “Pogon za proizvodnju vina sa proizvodnjom organske hrane i restoranom“
Autor: Stefan Vujić
Kolegij: Predmetni projekat
Mentori: dr Ivana Miškeljin, Dejan Ecet
Fakultet: Fakultet tehničkih nauka, departman za arhitekturu i urbanizam, Novi Sad
Akademska godina: 2014. / 2015.

O projektu:
Formiranju koncepta pristupljeno je s dvije strane. Iz ugla konteksta te iz ugla definiranog programa objekta.

Programski objekt se sastoji iz dvije cjeline. Prvu čini dio namijenjen proizvodnji, koji formira opslužujući prostor. Druga cjelina sastoji se od restorana i prostora za degustaciju vina, ona je namijenjena posjetiteljima, pa je u skladu s tim projektirana kao potpuno javni prostor.

Cjelina namijenjena proizvodnji bavi se logikom organizacije procesa proizvodnje, zbog čega je formirana linijski, dok se forma druge cjeline bazira na stvaranju aktivnog, dinamičnog i poetičnog prostora.

Posebna pažnja data je volumenskom rasporedu funkcija, kao i njihovom umrežavanju u svim prostornim ravnima, što je proizvelo mogućnost velike sagledivosti javnih prostora s različitih etaža. Spajanjem ove dvije jasno definirane programske cjeline opnom u jedinstveni objekt načinjena je snažna i promišljena gesta koja dodatno naglašava hijerarhiju funkcija.

U kontekstualnom smislu postavlja se pitanje odnosa objekta prema relativno neizgrađenoj sredini. Odgovor nije smio biti invazivan, ali je s druge strane morao odraziti osejećaj suvremenosti.

Forma objekta koja je generirana funkcijom nije jasno odvojena od svoje okoline. Ne postoji jasna barijera između unutrašnjeg i vanjskog prostora što omogućava formiranje specifičnih ambijenata. Sama estetika objekta i način promišljanja prostora zasnovani su na atmosferičnim kvalitetama starih vinskih podruma.

Imaš odličan studentski projekt i misliš da ga konačno trebaju vidjeti i ljudi izvan tvog fakulteta ? Saznaj kako, klikni na tirkiznu sliku iznad ovog teksta!

The post ‘Pogon za proizvodnju vina’ appeared first on vizkultura.hr.

Već 15 godina zaredom Serpentina paviljon u Londonu, privremena prostorna instalacija koja se pred galerijom Serpentine postavlja na period od nekoliko mjeseci, postaje najzanimljivije arhitektonsko rješenje koje precizno pokazuje i predstavlja suvremene arhitektonske tendencije. Unazad 15 godina vodeći svjetski arhitekti, koji prije tog projekta nikada nisu radili na tlu Britanije (što je uvjet za autore) osmišljavaju inovativne, izuzetno suvremene, materijalitetom drugačije, hrabre i raznolike arhitektonske objekte koji privlače beskrajnu pažnju svjetskih medija i struke.

Serpentina je postao međunarodna stranica za arhitektonska eksperimentiranja, predstavljajući inspirativne privremene strukture. Sada je Serpentine očekivani orijentir za turiste svakog ljeta u Londonu, pretvarajući ga u jenu od top deset najposjećenijih arhitektonskih i dizajn izložbi u svijetu iz godine u godinu.

Čast da budu autori projekta u 2015. godini dobili su španjolski arhitekti, nagrađivani arhitektonski studio Selgas Cano kojeg čine José Selgas i Lucía Cano. Riječ je o prvim arhitektima iz Španjolske koji u 15 godina od kada projekt postoji, dizajniraju paviljon.

Njihov paviljon je amorfna, dvoslojna poligonalna struktura koja se sastoji od prozirnih panela, s raznobojnim elementima te tekstilnim materijalom – remenima, ovješenim na elemente. U paviljon se može ući i izaći s više različitih točaka, prolazeći kroz tajne koridore, prostore koji opstaju na rubu eksterijera i interijera. Prolaskom kroz paviljon, unutar i van, te neprekidnim protjecanjem svjetla, dobiva se neizbježni, impresivni i vizualno upečatljivi dojam kontinuiranog vitraja.

Organizatori projekta, točnije direktorica galerije Julia Peyton-Jones i Hans Ulrich, izjavili su kako su jedva dočekali da Selgas Cano arhitekti, najpoznatiji po svojim hrabrim rješenjima uvijek prepunim bojama i providnošću svjetla, osmisle paviljon za vrtove ispred galerije Serpentine.

Arhitekti su svoj projekt objasnili sljedećim riječima; “Kada su nas iz Serpentina pozvali da radimo paviljon krenuli smo razmišljati o tome što je potrebno za razraditi takvu jednu strukturu i koje bismo materijale koristili za objekt u Royal Parku u Londonu. Ta pitanja, te također vlastiti arhitektonski interesi i znanja, doveli sun nas do zaključka da dizajn paviljona svakako treba povezati s prirodom i u njemu moći osjetiti dio okružujućeg krajolika. Cilj nam je bio da se koncept temelji na čistom iskustvu posjetitelja. Radeći na projektu tražili smo način kako da omogućimo javnosti da iskuse arhitekturu kroz jednostavne elemente strukture, svjetla, transparentnosti, lakoće, oblika, promjene, iznenađenja, boja i materijala. Stoga su arhitekti dizajnirali paviljon koji uključuje sve navedene elemente. Dominantna osobina paviljona je da samim pristupom u strukturu bivate uronjeni u nju i svaki vam ulaz omogućuje putovanje kroz prostor i kompilaciju boje, svjetla i nepravilnih oblika u iznenađujućim količinama.

To je postignuto stvaranjem ljuske u dva sloja, izrađene od neprozirne i prozirne plastične folije u raznim bojama. U sredini paviljon pozicioniran je otvoreni prostor za okupljanje, kao i café bar. Svojevrsna inspiracija bio je I način na koji se ljudi kreću kroz London, posebice kroz podzemnu željeznicu, različite slojeve, kaos putanja i komunikacije.

Kao i prethodnih godina na poziv povjerenstva paviljon je bilo potrebno realizirati u kratkom roku, a zadatak je osmisliti fleksibilan višenamjenski prostor s cafeom, otvoren tijekom cijelog ljeta.

Šareni, providni i vizualno odriješiti paviljon Selgas Cano arhitekata uslijedio je nakon lanjskog, potpunog formalnog kontrapunkta, zatvorenog, teškog i izrazito organskog paviljona čileanskog arhitekta Smiljana Radića.

Prethodnih godina Serpentine paviljon radili su Sou Fujimoto, Ai Weiwei i Herzeg & DeMeuron, Peter Zumthor, Jean Nouvel, SANAA, Frank Gehry, Olafur Eliasson + Cecil Balmond + Kjetil Thorsen, Zaha Hadid, Rem Koolhaas, Alvaro Siza i Eduardo Souto de Moura, Oscar Niemeyer, Toyo Ito i Daniel Libeskind.

Prethodni projekti dvojca Salgas Cano uključuju amorfni Plasencia Auditorium i kongresni centar, Cáceres; Cartagena Auditorium, razigranih plutajući oblici Mérida Tvornice pokreta. Njihov rad karakterizira korištenje sintetičkih materijala i novih tehnologija, koje su često rijetke u arhitekturi. Njihova inspiracija često su Lusi Barragan i Richard Rogers, arhitekti čiji su radovi poznati po prepoznatljivim bojama i referencama na prirodu.

José Selgas i Lucía Cano formirali su ured 1998. godine u Madridu. Studio trenutno radi na brojnim projektima diljem svijeta, uključujući i projekte Pip House, Laurel Canyon Los Angelesu, obnova trga u Oranjestad, Aruba, Malim Antilima; i La Canaria kuća, Mount Washington, Los Angeles. Izlagali su u Guggenheimu, Muzeju modern umjetnosti u New Yorku, kao i Tokiju, Londonu.

Fotografije via dezeen.com i telegraph.uk

*Portal Vizkultura.hr i objave pod temom“Vizualne umjetnosti u medijima” sufinancirane su sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post Prozračni i šareni minimalizam appeared first on vizkultura.hr.

U Zagrebu je prije nekoliko dana preminuo istaknuti hrvatski arhitekt, emeritus dr.sc. Edo Šmidihen. Šmidihen je bio dugogodišnji nastavnik na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, više puta nagrađivani arhitekt i jedan od najistaknutijih imena domaće modern arhitekture, a preminuo je u 86 godini. Javnosti će vjerojatno ostati najpoznatiji po hvaljenom, nagrađivanom i zbilja fantastičnom projektu Muzeja revolucije u Sarajevu, kojeg potpisuje zajedno s kolegama, Borisom Magašem i Radovanom Horvatom.

Kao i u ovom projektu, često je radio u timovima, osim s Magašem i Horvatom s još niza važnih arhitektonskih imena iz njegova vremena; Radovanom Nikšićem, Aleksandrom Dragomanovićem… Autor je tržnog centra u Trnskom, osnovnih škola u Trnskom te Zapruđu, matematičke gimnazije u Zagrebu, zatim školskog centra u Novigradu, Doma Vojske u Karlovcu, Robne kuće u Varaždinu i Obrovcu, te više obiteljskih i ladanjskih kuća. U kontekstu nagrada osvojio je Viktor Kovačič nagradu za životno djelo te u dva navrata za najuspješnije godišnje ostvarenje i to: 1956. godine za zgradu Muzej narodne revolucije u Sarajevu i 1972. godine za realizaciju Osmogodišnjih škola u Zagrebu (zajedno s arhitektima Nikšićem i Dragomanovićem).

Rođen je 1930. godine u Celju, a diplomirao je 1955. godine na Arhitektonskom odsjeku Tehničkog fakulteta u Zagrebu. Bio je jak i u teoriji, cijenili su ga kao profesora na Arhitektonskom fakultetu,
Već tijekom studija i neposredno nakon diplomiranja radio je kao projektant u arhitektonskom birou „Vitić“ i „Novak“, a zatim u Zavodu za građevne konstrukcije AGG fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. 1958. zaposlen je u zvanju asistenta na AGG fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na Katedri za građevne konstrukcije. Stručno se usavršavao u Bouwcentrum u Rotterdamu 1964.-65. godine. Na Arhitektonskom fakultetu također je sudjelovao je u reformi studija, organizirao je uvođenje studija Više stručne spreme i bio voditelj tog studija u razdoblju 1978. do 1981. godine. Godine 1981. izabran je za dekana koju je funkciju obavljao u dva mandata. Pokrenuo je osnivanje Studija dizajna, kojeg je vodio od osnutka do 1998. godine. Umirovljen je 1999. godine. 2002. dodijeljeno mu je počasno zvanje professor emeritus.

Prof. Edo Šmidihen značajna je ličnost hrvatske arhitekture, a njegov se profesionalna aktivnost, osim u području projektiranja i realizacije istaknutih građevina suvremene hrvatske arhitekture, proteže i na znanstveno istraživanje fizikalnih fenomena u zgradarstvu, te na intenzivan pedagoški rad tijekom kojeg je sudjelovao u odgoju više od četrdeset generacija hrvatskih arhitekata.

Kao koautor sudjelovao je u na velikom broju natječaja od kojih su mnogi nagrađeni. Od tih radova treba kao posebno značajne izdvojiti: Zgradu CK Hrvatske, Dom RTV Zagreb, Zapadni ulaz u grad Zagreb. Autorski prosede Ede Šmidihena odlikuje jednostavnost i čistoća tlocrtne koncepcije koja uvijek proizlazi iz funkcije zgrade. Ova lapidarna jasnoća rješenja javlja se i kao rezultat smišljenog ekonomiziranja raspoloživom tehnologijom, utrošenim materijalom i financijskim sredstvima. Odlično poznavanje konstrukcija i karakteristika materijala olakšalo mu je put do arhitektonskih realizacija.

Autor je brojnih znanstvenih i stručnih radova, članaka i izvještaja iz područja arhitektonskih konstrukcija i fizike zgrada, posebno iz područja arhitektonske akustike i zaštite od buke. Tijekom svog stručnog djelovanje obavljao je niz stručnih i društvenih funkcija posebno u Društvu i Savezu arhitekata Hrvatske, Savezu inženjera i tehničara hrvatske, u Odborima i Komisijama Skupštine grda Zagreba i Republičkog sekretarijata za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu SRH. Za aktivno sudjelovanje u radu Društva arhitekata imenovan je Zaslužnim članom Saveza arhitekata i Zaslužnim članom Saveza inženjera i tehničara Hrvatske. Bio je i počasni član Hrvatskog dizajnerskog društva.

fotografiar via DAZ i Superprostor

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizualne umjetnosti u medijima” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

The post In memoriam: Edo Šmidihen appeared first on vizkultura.hr.