Prisjećajući se studiranja na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, sad već prije više od deset godina, neke su od prvih slika, koje mi se pojave, satovi arhitektonskog projektiranja kod prof. Dragomira – Maji Vlahovića.
Prvi pravi, opipljivi susret s arhitekturom, s kućom, stanovanjem, umjetnošću, kontekstualnošću i zapravo s prvim projektiranjem. Ti satovi na drugoj i trećoj godini studija su bili i ostali puno više od vježbi i konzultacija. Bio je to ulazak u jedan cijeli novi svijet koji je bio i ostao više od studija ili profesije. Utoliko mi je bilo veliko zadovoljstvo imati priliku razgovarati s prof. Vlahovićem, dobitnikom ovogodišnje Nagrade „Viktor Kovačić“ za životno djelo koju dodjeljuje Udruženje hrvatskih arhitekata.
![vlahovic]()
*Dragomir Maji Vlahović (foto: Marko Mihaljević)
Uz niz obiteljskih kuća, koje odlikuje bezvremenski duh, koje su projektirane s predanošću i studioznošću, koje reflektiraju strast i gotovo opsesivnost arhitekturom kao disciplinom, prof. Vlahović za mene je bio i ostao jedna od onih osoba u edukativnom i profesionalnom životu koje čine razliku. Neko zadovoljstvo i znatiželja za upijanjem novih znanja i odlaskom na vježbe s novim skicama, crtežima i pitanjima nakon neprospavanih studentskih noći, vratilo se poput nostalgije kad sam ponovo ušao u kabinet na trećem katu Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu gdje smo razgovarali o sličnim univerzalnim, arhitektonskim i životnim pitanjima kao i prije desetak godina.
*Intervju prate galerije nacrta i fotografija Vlahovićevih realiziranih projekata te fotografije iz njegove osobne arhive.
![Vlahovic - prvi susret s Af 1951 s 5 godina - Maji - manji, na drugoj stepenici]()
*Prvi susret Vlahovića s Arhitektonskim fakultetom s 5 godina (1951.), Maji – desni dječak na fotografiji
►Često spominjete da su ishodišta vašeg rada, arhitektonskog prosedea , duh mjesta (genius loci) koji implicira i orbitu sunca koja kreira i definira organizaciju života?
Vlahović: Pitanje je teško i lagano; teško jer bih morao dugo eksplicirati, a lagano jer bih mogao odgovoriti na razini haikua. Sunce nisam ja izmislio. Sunce je premisa za naše živote. Meni je sunce premisa projektiranja u kontekstu, kao što ste spomenuli, kontekst mjesta, tj. genius loci. To su važne teorije, ali i neke supstance, premise, neki kameni krajputaši, neki megaroni, neki partenoni ; govorim figurativno. Ako kuća nije projektirana u kontekstu orbite sunca, meni nije dobra. U arhitekturi postoji istok, jug i možda zapad i irelevantno je li to obiteljska kuća ili stambena zgrada ili neka druga tipologija. Ako se vraćamo u povijest, Sokrat je „napravio kuću“ koja prati sunce; sada postoji pitanje konteksta mikro ili makro. Nije svejedno kakvo je sunce na maloj parceli, kakav je mikro kontekst i kako je to u gradu ili suburbiji. Meni orbita sunca konstituira rješavanje problema organizacije tlocrta kuće.
![Crna kuca 3 Samobor 1992-2000 02]()
![Crna kuca 3 Samobor 1992-2000 01]()
![Crna kuca 3 Samobor 1992-2000 03]()
![Crna kuca 3 Samobor 1992-2000 04]()
![Crna kuca 3 Samobor 1992-2000 05]()
*Crna kuća 3, Samobor (1992. – 2001.) / Klikom na jedan prikaz isti se otvara uvećan u galeriji
►Uvijek spominjete taj lokalni kontekst u kojem djelujete, ono lokalno sjeverozapadne Hrvatske; zagorski ganjak, travu, suburbiju, no jako puno razmišljate i o globalnom. Danas se često u suvremenoj arhitekturi brišu granice lokalnog i globalnog. Kako inkorporirate globalno u vašu arhitekturu koja izrazito poštuje kontekst , tj. duh mjesta?
Vlahović: Sada živimo u globalnom svijetu. U intervjuu za časopis Oris kritičaru i teoretičaru arhitekture Maroju Mrduljašu rekao sam da Marshall McLuhan kaže da je svijet globalno selo u kontekstu medija i informacija, ali u kontekstu primjene u arhitekturi meni nije; a onda meni nastaje problem „retrogradnosti“. Ako projektiram u Hrvatskoj, koja je u kontinuitetu siromašna zemlja, meni to postaje pitanje svjetonazora i ekonomskih premisa s čime moramo biti odgovorni. Mene ne zanima high tech kuća jer ona autonomno ne postoji u našem kontekstu, mene zanima low tech i low cost. Sada dolazimo u opasnost retrogradnosti i konzervativnosti , što nije točno. Nekad su u našem užem zagrebačkom okružju, npr. Črnomercu, Samoboru i diljem Hrvatske postojale ciglane, tj. cigla. Kad je Louis Kahn radio u Bangladešu, radio je s opekom; on nije uvozio visoku tehnologiju iz SAD-a , već je s tom običnom, lokalnom i jeftinom opekom sagradio remek-djelo. Suprotno, Mies van der Rohe, svjetski arhitekt, tijekom projektiranja kuće Tugendhat u Brnu postavio je uvjet da majstori i sva tehnologija dolaze iz Njemačke (bio je sumnjičav prema čehoslovačkom locusu, a Čeholovačka je u ono vrijeme imala npr. tvornicu automobila Škoda). Sada ja postavljam pitanje: ima li Hrvatska visoku tehnologiju ili npr. tvornicu automobila? Nema, ali znam da ima ciglu, znam da ima armirani beton, koji su low cost, elementarni i univerzalni mediji. Sad se postavlja pitanje radimo li Tadao Ando i ja iste kuće s armirano – betonskim zidom. Ne jer u njegovom japanskom kontekstu armirani beton ne rješava fiziku zgrade, što je legitimno jer je njihov kontekst u klimatskom i društvenom smislu dijametralno suprotan našem svjetonazoru i kulturnom krugu. Svaka kuća implicira drugačiji ekonomski, svjetonazorski i kulturni kod koji je meni neovisan od globalnog svijeta na nivou informacija, melting pota i postupnog nestajanja nacionalnih država.
![Kuca Benkotic 1989-91 07]()
![Kuca Benkotic 1989-91 05]()
![Kuca Benkotic 1989-91 04]()
![Kuca Benkotic 1989-91 03]()
![Kuca Benkotic 1989-91 02]()
![Kuca Benkotic 1989-91 06]()
*Kuća Benkotić (1989. – 1991.)) / Klikom na jedan prikaz isti se otvara uvećan u galeriji
►Spomenuli ste Japan koji ima izrazito bitnu ulogu u vašem radu. Vi predajete izborni predmet, Japanska prostorna koncepcija, na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, iako se radi o dijametralno suprotnim kontekstima. Kako japanska arhitektura i kultura utječu na vaš rad?
Vlahović: Japanom se bavim od diplome, ali ne zbog egzotike, nego, rekao bih, ex-privata, autodidakt sam. O japanskoj kulturi i arhitekturi naučio sam sve iz časopisa i knjiga, nisam nikad tamo bio što je možda pogrešno, ali mislim da je premisa da se svlada teren intelektualno i duhovno prije odlaska na mjesto; kad se pak radi o inicijaciji kako sam došao do Japana, došao sam prateći literaturu u svojevrsnom interregnumu. Arhitekt, prema mom mišljenju, nije dobar ako projektira u kontinuitetu. Potrebna je pauza, kao kod pisanja; dobar je primjer Umberto Eco koji je velik dio vremena provodio u knjižnicama i arhivima, vadeći citate i uzimajući bilješke za fusnote, često na latinskom koji je danas de facto mrtav jezik. Ti citati i danas su važni jer je latinski supstanca i etimologija mnogih jezika. Paralelu možemo povući s arhitekturom. Kada se pojavila postmoderna, poznatog teoretičara Charlesa Jencksa pitali su kako to da više nigdje u Europi ili u Americi nema Bauhausa, Gropiusa, Miesa van der Rohea, Le Corbusiera ili Franka Lloyda Wrighta. On je odgovorio da u zapadnom podneblju nema više internacionalnog stila jer se mi nostalgično vraćamo u povijest, ali u Japanu postoje arhitekti koji su na razini Bauhausa, figurativno govoreći, odnosno na razini minimalizma ili racionalizma kad govorimo u našem kontekstu.
Tako je krenuo moj interes za Japan. Mene fascinira japanska arhitektura, od koje još uvijek učim, jer je na svim razinama fantastična – od estetike, kulture do religijskog pluralizma. Uvijek govorim studentima kako zapadnim kulturnim krugom dominira vertikala, dok je u Japanu to horizontala; to znači da ja svoju duhovnost, svoj svjetonazor, svoju estetiku biram, ali da bih mogao birati i tražiti, potrebno je da, kao Umberto Eco, istražujem svoj background, ono što je prije mene postojalo. Ne vjerujem u arhitekte ili umjetnike koji svaki tjedan odluče nešto novo izmisliti, biti inovativni i anticipativni. Vjerujem u evolutivnost, kao Darwin. Naslanjam se od megarona, partenona i piramida na iskustva drugih i transformiram njihove tajne, njihove crte, oblike, svjetonazore i estetike i sakrivam ih da ih i drugi traže. To za mene znači biti up-to-date u globaliziranom svijetu.
![Kuca Gajski Petercol 1971 - 01]()
![Kuca Gajski Petercol 1971 - 04]()
![Kuca Gajski Petercol 1971 - 03]()
![Kuca Gajski Petercol 1971 - 02]()
![Kuca Gajski Petercol 1971 - tlocrt kata]()
![Kuca Gajski Petercol 1971 - tlocrt presjek]()
![Kuca Gajski Petercol 1971 - tlocrt prizemlja]()
*Kuća Gajski Petercol (1971.) / Klikom na jedan prikaz isti se otvara uvećan u galeriji
►Spomenuli ste anticipativnost. Umjetnost često anticipira arhitekturu te, iako je puno slobodnija u pogledu nepostojanja klijenta, zarazliku od arhitekture, ona ima za vaš rad kao arhitekta i nastavnika, čega se dobro sjećam iz studentskih dana, bitnu ulogu. Možete li objasniti važnost te sprege umjetnosti i arhitekture za vas?
Vlahović: Umjetnost je za mene izrazito bitna. Da bismo mogli dalje razgovarati, moramo definirati što je umjetnost. Ja još uvijek ne znam… umjetnost je meni sloboda. Meni je arhitektura evolutivna, ali umjetnost nije. Jednom sam rekao da meni Altamira i Lascaux nisu ništa manje bitni od video-umjetnosti. Sve ovisi o kontekstu: sjedim li u galeriji i gledam video-art Dalibora Martinisa ili u pećini i gledam crteže bizona. U umjetnosti isto postoji i mjerilo i kontekst, i mikro i makro, ali postoji sloboda. Mi smo arhitekti i ovisni smo o klijentu, bez kojeg bismo bili, tako rečeno, papirnati arhitekti. Klijent ima svoje želje, svoje premise; to je teška situacija. Mi smo limitirani kontekstom, programom, sustavom u kojem radimo, kao i financijama, stoga nemamo slobodu umjetnika. Arhitekt nije slikar, ni kipar, ni performer. Uvijek se referiram na Marinu Abramović, ili našu Vlastu Delimar, ili pak Toma Gotovca. Njihov medij je njihova duhovnost i njihovo tijelo. Arhitekt mora sam, osobno, pronaći svoju unutarnju duhovnost i to je ono o čemu želim razgovarati sa studentima. Potrebno je naći svoje unutarnje ustrojstvo i to je izvor i pokretačka snaga.
![Kuca Benkotic Kobas - Lucko 1992]()
![Kuca Benkotic Kobas - Lucko 1992 - tlocrt prizemlja]()
![Kuca Benkotic Kobas - Lucko 1992 - tlocrt kata]()
![Kuca Benkotic Kobas - Lucko 1992 - situacija]()
![Kuca Benkotic Kobas - Lucko 1992 - presjek]()
![Kuca Benkotic Kobas - Lucko 1992 - 02]()
*Kuća Benkotić Kobas, Lučko (1992.)/ Klikom na jedan prikaz isti se otvara uvećan u galeriji
►Vi ste jedno kratko vrijeme na početku karijere radili u većem arhitektonskom uredu u okviru tima. Izuzevši taj period , radite i stvarate sami. Arhitektura danas postaje interdisciplinarna grana koja okuplja stručnjake iz različitih područja. Kako gledate na to?
Vlahović: Pitanje je dobro, interdisciplinarnost ne marginaliziram; kada radite veliku kuću, potrebni su vam suradnici. Radio sam dva mjeseca u jednom većem birou i shvatio sam da ne želim cijeli život crtati „horizontalnu i vertikalnu hidroizolaciju“ ili pak jedan kat hotela. Ja sam integrativan, to je dio moje osobnosti i tražim Gesamtkunstwerk. Ne želim zvučati pretenciozno, govorim samo o integritetu osobe koja želi biti kreativna. Dakle, pitanje je bilo rješavati dio problema u jednom velikom sustavu ili rješavati sve sam u manjem mjerilu u kojem mogu svladavati sve svoje intelektualne i duhovne probleme. Sebe sam našao u maloj kući. Ne znam moram li se braniti, ali svi svjetski arhitekti, da ih sada ne nabrajam, savladavali su sve probleme, tj. aspekte arhitekture, na primjeru male kuće. Danas se arhitektura često valorizira kvantitativno, a ne kvalitativno. Tadao Ando, na primjer, iako je prešao i u veće mjerilo, slavu je stekao svojim kućama od 80 – 100 m2. Mislim da je moguće u takvom mjerilu biti i inovativan i anticipativan, tj. kreativan. Analogno tome imamo primjer vina u Francuskoj. Francuska, uz najbolja vina, proizvodi i najbolje drvene bačve na svijetu. Svaki bačvar, koji se time bavi, ide u šumu osjetiti miris hrasta, koji drvosječe ruše, da bi znao kakav će miris imati vino i on tu bačvu radi od početka do kraja isključivo sam. Tako ja želim biti bačvar u svom projektu male kuće i svaka moja kuća je drugačija. Studente znam pitati za Diogena, antičkog filozofa, cinika, koji je živio u bačvi. Oni ne znaju da je Diogen u bačvi i prosio. Mi ne trebamo prositi, ali se moramo referirati na Diogena.
![OLYMPUS DIGITAL CAMERA]()
![OLYMPUS DIGITAL CAMERA]()
![OLYMPUS DIGITAL CAMERA]()
*Kuća Kramer – Monokromna Siva kuća, Zagreb (2002. – 2004.) / Klikom na jedan prikaz isti se otvara uvećan u galeriji
►Cijeli svoj životni vijek bavite se temom obiteljske kuće. Je li postojala ambicija za radom nekih drugih tipologija? Spomenuli smo važnost integrativnosti projektantskog rada, možete li još nešto reći o tome?
Vlahović: Ja sam 1976. godine, spletom okolnosti, u kući moje supruge u Samoboru otvorio vlastiti ured. Situacija je zakonski bila takva da sam u bivšoj Jugoslaviji mogao kao samostalni arhitekt raditi samo obiteljske kuće, za vlasnike pojedince, a veliki uredi projektirali su višestambene zgrade, škole, javne ustanove itd., tako da je moje bavljenje obiteljskim kućama bilo i rezultat više sile, u čemu sam pokušao pronaći nešto kreativno i materijalno da bih radio kao arhitekt. Onda čovjek shvati da je moguće izraziti se kreativno i kroz taj mali komad arhitekture. Ne govorim da se netko, tko rješava npr. 1000 – 20 000 kvadrata, ne može izraziti, ali ja sam tražio supstancu.
Meni je izrazito bitno, kada govorimo o nagradi za životno djelo, da nikad nikoga nisam lovio za rukav, da nikad nisam bio u nekom sustavu, nikad nisam bio umrežen, a nisam ni autističan, ni hermetičan, ni ezoteričan. Kad sam otvorio ured, nisam imao posla i radio sam ono što danas moji studenti, kada diplomiraju, rade. Radio sam arhitektonske snimke ilegalnih nadogradnji da bih preživio. Kreativnog posla uopće nije bilo, ali ja sam se u tom interregnumu pripremao čitajući da bih bio spreman za situaciju koju kao arhitekt idealiziraš i sanjaš: da će netko doći i da mu nešto pristojno napraviš. Nikoga nije bilo i tako sam radio i natječaj Tokyo International Lighting Design, „Lighting for Northern Lands“, na kojem sam dobio počasnu nagradu i koji mi je najdraži rad. Ta lampica krijesnica objedinjuje sve moje kuće i odgovara na pitanje je li kuća figurativna, prikazivačka ili je apstraktna, autistična, hermetična i zapravo enigma. Osobno preferiram enigmu. Također se postavlja pitanje projektiramo li oblike ili sadržaje. Neki studenti mi onda kažu oblike, neki sadržaje, ali je potrebno da arhitekt objedini oboje i to je ta kreativna muka.
![Kuca Linardic - Samobor 1978-85 - 02]()
![Kuca Linardic - Samobor 1978-85 - 03]()
![Kuca Linardic - Samobor 1978-85 - 01]()
![Kuca Linardic - Samobor 1978-85 - prizemlje]()
![Kuca Linardic - Samobor 1978-85 - potkrovlje]()
![Kuca Linardic - Samobor 1978-85 - presjek]()
![Kuca Linardic - Samobor 1978-85]()
*Kuća Linardić, Samobor (1978. – 1985.) / Klikom na jedan prikaz isti se otvara uvećan u galeriji
►Nekoliko puta smo se sada dotaknuli studenata. Vi ste dugogodišnji profesor na Arhitektonskom fakultetu i to je jedan od osnovnih segmenata vašeg rada, kojeg po mom osobnom mišljenju, kao vašeg bivšeg studenta, izrazito dobro radite. Čini mi se da je Rem Koolhaas jednom prilikom rekao da arhitekt danas mora objediniti tri segmenta djelovanja: rad sa studentima, teoriju i kritiku i, naravno, rad u praksi. Nedavno smo prošli i visokoškolsku reformu i uveli bolonjski sustav. Kako vi gledate na takvu ulogu arhitekta danas u kontekstu obrazovanja?
Vlahović: Koolhaas je, naravno, u pravu. U kontekstu obrazovanja na našem fakultetu bit ću kritičan jer sam i sa studentima kritičan. Situacija se promijenila. Na studente „ vičem“ jer sam kolerik po prirodi, ali nisam zločest (smijeh). Svi danas imaju prijenosna računala, a ja imam još uvijek ravnalo i trokute od trešnjinog drva (od gosp. Štengla iz Heinzlove ulice) i Schöllers Hammer koji imaju „miris“ one bačve… i sjedim i čekam da netko dođe. I što je problem: studenti ne čitaju, „čitaju“ stvari s interneta, a ne literaturu, knjige i časopise. Ja sam „konzervativan“ i mislim da je potrebno čitati npr. Oris, Japan Architect, Domus, tj. kvalitetnu literaturu, da bi se ostvarili neki pomaci u razmišljanju.Takvo čitanje, traženje riječi u rječniku, etimologije, citata, to je intelektualni i duhovni proces u kojem je moguće ostvariti intelektualni rast. To je onaj interregnum koji sam spominjao, takva priprema je bitna. U smislu edukacije dogodile su se promjene. Mi imamo dobru biblioteku na fakultetu i potrebno je da je studenti redovito koriste. Kada mi na drugoj godini dođu studenti – upotrijebit ću analogiju s medicinom – oni moraju znati anatomiju, gdje su npr. bubrezi, jetra, oko, itd., govoreći figurativno, da bi na kraju bili liječnici. Tako je i na arhitekturi, na drugoj godini nužno je poznavati elemente, ali i kreativno razmišljati jer poznavanje samo elemenata ne implicira uspjeh. Tu kreativnost potrebno je nadograđivati, sjesti svaki dan barem jedan sat u knjižnicu i na kraju semestra si prvak svijeta, a nakon diplome i bolji od svog učitelja. Ja sam htio biti učitelj i uvijek govorim da student na kraju mora biti bolji od svog učitelja. Ja se trudim, imam tu strast i žudnju, da student bude bolji od mene jer inače nisam učitelj. Mi na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu upisujemo 120 studenata godišnje; od njih 120 deset će biti arhitekti i bez vas i bez mene, a što je s ostalima? Ako netko npr. radi na dozvolama ili u komunalnom, njemu ne može odmoći da zna tko je Tadao Ando, Rem Koolhaas ili Shigeru Ban.
![Tomljenovic Marcijus - indigo kuca 07]()
![Tomljenovic Marcijus - indigo kuca 01]()
![Tomljenovic Marcijus - indigo kuca 08]()
![Kuca Tomljenovic Marcijus - indigo kuca - tlocrt prvog kata]()
![Kuca Tomljenovic Marcijus - indigo kuca - tlocrt prizemlja]()
![Kuca Tomljenovic Marcijus - indigo kuca - tlocrt podruma]()
*Kuća Tomljenović Marcijuš – Indigo kuća / Klikom na jedan prikaz isti se otvara uvećan u galeriji
►Za kraj da se dotaknemo i vašeg projektantskog rada još jednom. Rekli ste za Crnu kuću, vjerojatno vaše najpoznatije djelo, da je devastirana. Vaša posljednja realizacija bila je prije deset godina – monokromna Siva kuća, a česte su pauze između pojedinih realizacija. Projektirate li još uvijek?
Vlahović: Ja ne gledam na svoj rad faktografski, ne gledam svoj curriculum vitae, ne gledam kad sam koju kuću napravio i kad je bila rupa. Za mene postoji samo činjenica da sam se rodio. Rekao sam već da je rupa poželjna i mislim da je bitno da postoji interregnum, da postoji pauza, kao u japanskoj arhitekturi, tj. kulturi. Oni ne idu kontinuirano u kuću, imaju korak, pauza, korak, pauza. Tu se uči. Ili kao haiku ili npr. poezija Tina Ujevića i roman – uvijek tvrdim da Tin Ujević sa svojom poezijom nije minoran u odnosu na neki veći roman. Zadnjih deset godina nisam povukao ni crtu (godinama smo u našoj profesiji u recesiji, a inače sam selektivan prema klijentima koji arhitekturu tretiraju isključivo kao uslužnu djelatnost), posvećen sam fakultetu i nastavi. Nekoga obrazovati, biti učitelj, dijametralno je suprotno od našeg ravnala i crte ili računala. To su dva različita posla.
►Prema mom mišljenju jednako vrijedna i bitna za djelovanje arhitekta danas.
Vlahović: Obrazovanje je jedno, a praksa je drugo. Ja sam malo napravio i neki su me čak pitali, promatrajući moj rad kvantitativno, kako sam stoga dobio nagradu „Viktor Kovačić“. Ja nisam ni hendikepiran ni žalostan što nemam recentnijih realizacija. Kad vidim da moji bivši studenti osvajaju nagrade na natječajima ili da su njihovi radovi publicirani, ja se njima ponosim i to je rezultat interakcije i u njoj još uvijek tražim od studenata da budu puni strasti i žudnje prema njihovoj budućoj profesiji. To je nešto što me jednako ispunjava.
![Dragomir - Maji Vlahovic - prvi crtez - Samobor 1951]()
*Dragomir – Maji Vlahović – prvi crtež – Samobor 1951.
*Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
![Logo AEM]()
The post Biti arhitekt i biti učitelj appeared first on vizkultura.hr.
